O njima se malo ili nimalo priča, ali bez obrzira na to oni su tu i svojim postojanjem nude alternativu vladaćujem nacionalizmu….
Pozitivne priče o suživotu među narodima, razumijevanju, dijalogu ne pronalaze put do bh medija. Informacije koje se plasiraju u javnost govore o teškoj ekonoskoj situaciji, nacionalizmu, religioznim i kulturnim razlikama, pa se čini da se svakom novinarskom pričom teži razdvojiti već uveliko razdvojene ljude.
Ali ispod te medijske slike koja se plasira postoje pojedinci, grupe ljudi, pa i čitavi sportski klubovi koji misle drugačije, koji teže pomirenju, koji nisu izgubili nadu da je moguće živjeti bolje i drugačije od opšteprihvaćenog. O njima se malo ili nimalo priča, ali bez obrzira na to oni su tu i svojim postojanjem nude alternativu vladaćujem nacionalizmu sa sve tri strane.
U sportu je važan timski rad, a većini ljudi sam sport jedan je od bitnih sporednih segmenata života. Muškarcima kao najvažnija sporedna stvar u životu je fudbal, pa često u kafićima, na ulicama i stanovima možemo sresti ljude koji pasionirano gledaju omiljenu utakmicu ili one koji se spremaju da šutiraju loptu na terenu. Međutim, ovdje nas zanima jedna drugačija sportska priča, ona iz koje možemo naučiti mnogo više od samog timskog rada, koja nas uči poštovanju i prihvatanju drugog bez obzira na ime i/ili nacionalnost.
Zamislite situaciju kada u užasu nacionalizma povratnici oforme svoj klub i počnu tražiti svoje mjesto za svoj prostor u svijetu sporta. Na početku je svima bilo u najmanju ruku “čudno” posmatrati tu djecu koja nakon progona kao igrači “muslimanskih” klubova igraju utakmice protiv ostalih klubova koji su u stvari “srpski”.
Vrijeme prolazi, a nakon nekoliko godina ljudi se naviknu jedni na druge. Počinju da gledaju na kvalitet igrača ili neku drugu njegovu karakteristiku. Prvi mladići Bošnjaci počinju da igraju u prijedorskom Rudaru. A onda.
Sveopšta ekonomska kriza i teška politička situacija uopšte u kojoj o povratnicima malo ko vodi računa, dovela je do smanjenja broja stanovnika u povratničkim mjesnim zajednicama a posebno mladih. Iako imaju sve uslove koje uglavnom sami sebi obezbjeđuju, fudbalski klubovi koji važe za povratničke odnosno “muslimanske” nemaju dovoljno igrača. Baš to se to dogodilo i fudbalskom klubu “Brdo” iz Hambarina, povratničkog prijedorskog naselja.
Međutim u klub su se počeli uključivati i sportisti koji su ranije klub zaobilazili, pa tako najednom doživite paradoksalnu situaciju da u jednom Prijedoru koji važi za ovakav ili onakav, pobjedničku utakmicu za taj klub osvoje zajedno Denis, Jadranko, Dino, Dario, Admir, Samir, Bojan, Alen, Denis, Nikola… Imena igrača govore sve… A takozvani “muslimanski” klub odjednom je postao prostorom reintegracije, prostorom suživota i nečega za čime brojni žude – malo normalnog u sveopštom crnilu kojemu smo svakodnevno izloženi…. Članovi tima su poslije odigranih utakmica drugari, a to je jedino bitno.
Međutim, ovakve pozitivne priče iz Bosne i Hercegovine uglavnom se u medijima prešućuju, a kada jednom ugledaju svjetlost dana, onda odjeknu po socijalnim mrežama, ljudi ih dijele među sobom, baš poput instantnih sms poruka u kojima se traži da se baš ta pristigla poruka pošalje na više adresa kako bi vas u narednim godinama pratila isključivo sreća i radost. Gdje su ove pozitivne priče u bh javnosti, gdje se one nalaze?
Sudbin Musić, aktivista iz Prijedora, koji nam je ispričao priču o FK “Brdo” iz Hambarina kaže kako ga priče poput ove iznenađuju, ali ne iz razloga što ih nema u Bosni i Hercegovini.
“Zar sumnjate u običnog građanina? On je taj zbog kojeg sam se vratio u Prijedor i na kojeg tipujem. Taj obični građanin, radnik, zemljoradnik koji je prije svega čovjek, domaćin pa onda sve ostalo”, kaže nam Sudbin i dodaje da je pozitivne priče sve teže naći i da su one zabranjene od javnosti.
“Jednostavno ih nema u medijima. Nema ih u javnom prostoru. I pozitivnih priča iz rata tako i poslijeratnih ljudskih priča koje mnogo znače”, rekao nam je u razgovoru Sudbin Musić.
U zemlji u kojoj je preko pola miliona nezaposlenih osoba, zemlja u kojoj političari nezasitno troše naš novac, zemlja u kojoj se matični brojevi beba šalju na provjeru kod Ustavnog suda, pozitivne priče teško, ali ipak nalaze na svoje mjesto pod suncem.
Nedavno je u BH medijima osvanula slika pravoslavnog sveštenika kako ljubeći imama u Bijeljini izražava svoju sućut zbog pogibije trojice mladića, koji su se nesrećnim slučajem udavili u rijeci Drini. Čak i ovakav ljudski gest izazvao je brojne rekacije u medijima, ali ono što je preovladalo bilo je iznenađenje – pa zar je to u Bosni i Hercegovini uopšte moguće?
Aleksandra Letić iz Helsinškog odbora za ljudska prava iz Bijeljine kaže da je Bosna i Hercegovina zemlja sa “bezbroj malih, ljudskih pozitivnih priča, koje suštinski nisu pozitivne nego su ljudske, ali da za te priče u javnom prostoru ima malo mjesta, jer se to ne uklapa u pažljivo i marljivo stvaranu sliku države, u kojoj se ljudi različitih nacija i vjera mrze, u kojoj suživot nije moguć, u kojoj se samo čeka trenutak da opet izbije konflikt”.
“U tako stvaranoj atmosferi latentnog straha od novog rata i nasilja, mržnje i netrpeljivosti, a ta atmosfera pruža odlicnu priliku za kontrolu masa i zabijanje u etničke torove, tu pozitivne priče mogu bti samo kontraproduktivne” kaže za BUKU Letićeva.
Međutim, postavlja se pitanje zašto nas pozitivne priče iznenađuju…
”Kad jedna takva ljudska priča dospije u javnost, kad se posveti pažnja na ono izvorno dobro u nama, koje još uvijek postoji onda se svi iznenadimo, prosto u nekoj nevjerice da se tako nešto moglo desiti. A to otvara pitanje, u kakvom onda društvu živimo, kad nas dobrota i ljudskost iznenade”, pita se Letićeva.
Ona kaže kako priča o religijskim liderima koji su jedan drugog utješili kaže kako je ona “čudno” doživljena u BiH.
”Nije sveštenik imamu uputio riječi utjehe, nego je čovjek čovjeku pokušao biti podrška u trenucima najveće boli, al smo mi u Bosni očito suviše daleko da to posmatramo iz ljudske perspektive, nego i ovo gledamo iz ugla etničkih i vjerskih torova”, ističe naša sagovornica.
Momir Dejanović, predsjednik Centra za humanu politiku iz Doboja smatra da ipak ne treba imati previše iluzija u vezi slike sveštenika i imama.
”Ta slika samo poručuje da ljudi iz tri konstitutivna naroda i vjerski službenici iz tri najveće vjerske zajednice u BIH imaju solidnu komunikaciju, dobrosusjedske odnose, osjećaj solidarnosti za nesreće drugih i potrebu da žive u jednoj državi, ali u isto vrijeme, ti ljudi glasaju na izborima za svoje etnopartije i imaju različite stavove o tome kako treba urediti državu, uzorcima i događajima iz poslednjeg rata, ko im je prijatelj od velikih svjetskih sila, da li BiH treba biti član NATO i drugim pitanjima” kaže Momir Dejanović.
Ističe da bi najpozitivnija priča bila ona koja bi pričala da su svi kažnjeni za zločine koji su počinili.
“Najvažnija pozitivna priča iz BiH bi bila da su se etnopolitičari dogovorili o svim otvorenim i drugim pitanjima bez uticaja spolja, da je BiH uređena kako to žele njeni konstitutivni narodi i građani, da se prihvataju i tolerišu realne podjele, da su osuđeni svi odgovorni za ratne zločine, da je zatvorena kancelarija Visokog predstavnika, da su Sarajevu u bliži Banjaluka i Mostar, nego Vašington i Istanbul, da su Banjaluci bliži Sarajevo i Mostar, nego Beograd i Moskva i da su Mostaru bliži Sarajevo i Banjaluka, nego Zagreb i Berlin” zaključuje za BUKU Momir Dejanović.
Pozitivnih priča kod nas nema mnogo, ali na sreću one ipak postoje. Potrebno ih je tražiti bez obzira koliko je to teško, jer sa njima dobijamo impuls da je “normalnost” moguća, da možemo živjeti ne u multikulturalnom , nego u interkulturalnom društvu. U društvu u kojem se ne samo prihvata postojanje drugog, nego se živi sa njim.
Izvor: buka.ba
KOMENTARI