Malu praćkicu, načinjenu od komada željezne ili bakarne žice zvali smo „peca“. Zašto baš tako, možda bi najbolje mogao objasniti neko ko je na svojoj koži bar jednom osjetio njeno „peckajuće“ dejstvo.
U našem djetinjstvu bila je efikasno oružje za maltretiranje okoline i činila neizostavan dio arsenala svakog mangupa koji je držao do reputacije. Municija za pecu izrađivala se na vrlo jednostavan način, tako što bi se komadić žice savinuo u oblik slova „u“. Za te svrhe najčešće se koristila žica iz debelog telefonskog kabla, ali njega nabaviti nije bilo lako. Najčešće se krao iz dvorišta gradske pošte, gdje je bio namotan u velike kalemove, a poduhvati su bili rizični, jer je krug preduzeća čuvao portir.
Na svu sreću portir je obično ljubitelj dobre kapljice, pa bi male razbojničke družine satima motrile kada će napustiti radno mjesto kako bi u obližnjoj kafani „isprao grlo“ i tada se stupalo u akciju. Na raspolaganju bi najčešće bilo dovoljno vremena da se preskoči ograda i nožem odreže metar ili dva kabla. Nož je obično bio kuhinjski, a naše mame bi se često žalile jedna drugoj kako im misteriozno nestaju najbolji i najoštriji dijelovi escajga. Dok bi „operativci“ petljali s kablom, ostatak ekipe je čuvao stražu. Prodoran zvižduk bio je upozorenje da portir upravo izlazi iz kafane zbog čega posao treba obaviti što je moguće prije. Dešavalo se da se straža uspava ili portir neobično brzo stigne i mangupe uhvati na djelu. Povlačenje za uho, čvoka ili ćuška bili su blaže sankcije za naše delikte, a teže su se ogledale u informisanju roditelja i potom, višednevnom „ribanju“ kod kuće.
Prednost žice iz telefonskog kabla bila je je njena raznobojna izolacija što je našem oružju davalo privlačan estetski izgled. Gumica za katapultiranje se izvlačila iz lastiša i zahtjevalo je dosta vještine i strpljenja iz gustog kolopleta raspetljati potrebnu dužinu, jer su gumice lako pucale.
Lastiš se opet, obično pronalazio u donjem vešu pažljivo naslaganom u porodične ormare, pa bi nečiji otac s čuđenjem konstatovao kako su mu omiljene gaće, iz nepoznatog razloga, odjednom počele spadati, uprkos tome što je u međuvremenu nabacio koji kilogram. Pecom se dejstvovalo protiv NŽS (neprijateljske žive sile), njome su vođene dječije bitke i ratovi koji su nekada mogli imati opasne posljedice po nečije oko ili drugi osjetljiviji dio tijela. Žičani metak ispaljen iz male blizine mogao je zaboljeti. Pogođeni dio tijela trebalo je dugo trljati rukom kako bi se ublažila bol, a nerijetko su pomagale samo hladne obloge. Kako obično u životu stradaju slabiji, tako su žrtve naših peca najčešće bile djevojčice. Zamislimo slijedeću situaciju! Za vrijeme velikog odmora u školskom dvorištu djevojčice preskaču lastiš igrajući „ema esesa“, „zagrebačkog“, „vrbe, johe i topole“ ili neku drugu poznatu igru. Dok preskaču lastiše, suknjice im se njišu i njihove nogice bjelasaju na suncu. Bezbrižne srne nisu ni svjesne kako iz obližnjeg žbunja vreba predator.
Kroz grane zimzelenog rastinja igru prate oči dobro kamufliranog mangupa iz sedmog razreda, dok mu ćelavicu obasjava sunčeva zraka koja se probija kroz krošnju obližnjeg drveta. Avaj, radi se o prekaljenom strijelcu čija peca rijetko promašuje! Dok si rekao „keks“ metak je katapultiran i putuje ka cilju. Bolna grimasa djevojčice koja je je baš u tom trenutku preskakala „četvrti razred“ i glasan krik potvrđuju njegovu reputaciju.
Djevojčica se drži za nogu i rukom opipava poderotinu na bijeloj štrampli, mjestu koje je pogodio balistički projektil. Bol i užas brzo prerastaju u bijes. Napadač je otkriven i sve djevojčice se daju u potjeru za njim. Dok bježeći spasava golu kožu trčeći oko školske zgrade, broj progoniteljica se povećava proporcionalno svakom pretrčanom metru. Na kraju, mangup je satjeran u neki ćošak i ne preostaje mu ništa drugo nego da se skupi i rukama pokrije glavu moleći se da kanonada udaraca ne potraje predugo. Djevojčice zamahuju svojim ručicama koje padaju po glavi nesretnika sve do trenutka kada zaključe da je pravda zadovoljena. Istina, osveta je slatka, ali ne slađa od sjećanja na fantastičan hitac o kojem već bruji cijela škola. Unijeti pecu u školsku zgradu nije bilo lako iako se mogla dobro sakriti u dubokim džepovima hlača ili jakni. Međutim, na vratima je obično stajao strogi nastavnik Tihomir, a njegovo nepogrešivo sedmo čulo rentgenski je detektiralo skriveno naoružanje kod školskih derana.
On bi iz gomile izdvojio sumnjivca, a nakon izvrtanja džepova ispadale bi pece i mnogobrojni meci. Za razliku od većine nastavnika, koji su kažnjavali šamarom ili batinom, Tihomir je praktikovao suptilniji način kazne. Krivac je morao skupiti prste lijeve i desne ruke i potom bi, zavisno od težine delikta, drvenim trokutom ili lenijarom po vrhovima prstiju dobijao određen broj udaraca. Dugotrajna bol u jagodicama polučila bi neko vrijeme vaspitni efekat. Međutim, kazna se ne bi završavala na tome već se nastavljala temeljitim čišćenjem školskog dvorišta ili prenošenjem tek pristiglog ogrijevnog drveta i uglja u skladište kotlovnice.
Sem za okolinu, peca je često predstavljala potencijalnu opasnost i za njenog vlasnika. Pogodak u vlastiti palac bila je neka vrsta pravedne kazne i tada bi obijesni nanositelj boli bar na trenutak spoznao patnju svojih žrtava.
Današnja djeca pojma nemaju šta je peca niti su čuli o omiljenom hladnom oružju našeg djetinjstva. Danas nije toliko uzbudljivo nekoga pecnuti komadićem žice kada se na „Plejstejšnu“ ili mobilnom telefonu s bacačem plamena i setom bazuka može pobiti i masakrirati čitava vojska mutanata. Kako i kada je peca izumrla, pisac ove kratke pripovjesti se ne sjeća, ostala je tek ulična predaja o našem malom oružju za maltretiranje okoline.
Zlatan Čekić
KOMENTARI