Zlatan Čekić: ANTENA

0

Okrenuti antenu prema Kozari ili Starom Majdanu, bila je vječita dilema naših očeva. Pravac prema Kozari garantirao je stabilnu, ali manje kvalitetnu sliku, sa snijegom poput onog koji je u olimpijskoj noći pao i zatrpao Sarajevo.

Kada bi se usmjerila ka Starom Majdanu, slika je bila bolja, ali je često dolazilo do prekida programa. Ove toponime naučili smo u ranom djetinjstvu i to iz jednostavnog razloga, tamo su se nalazili repetitori koji su prenosili tv signal. Antenu je bilo potrebno postaviti na što veću visinu, a najčešće su to bili krovovi kuća. Lako je zamisliti oca kako se klimavim starim merdevinama uspinje na visoki krov proklinjući braću Limijer i druge pionire pokretnih slika.

Otac bi okretao antenu u svim smjerovima, a majka je iz sveg glasa javljala kakva je slika. „Ne valja, okreni još malo….sad je dobra….ne, opet se pokvarila….maloprije je bila kao mlijeko, sad ne valja…“, vikala je majka napinjući slabašne glasnice. Otac bi strpljivo, mic po mic, pomjerao antenu i svaki put bi viknuo dole pitajući je li sada slika bolja. Djeca bi pokušavala biti od pomoći, trčala su svuda po kući i pokušavala prenijeti poruke. Lice oca orošavale su krupne graške znoja, okretanje antene nije bio nimalo lagan posao, a uz to trebalo je paziti na vlastitu bezbjednost jer je pad s krova mogao imati kobne posljedice.

Koliko je samo očeva slomilo ruku ili nogu, ili ne daj Bože nešto drugo, pokušavajući namjestiti antenu!? Djeci bi ubrzo dosadilo da budu transmisija između majke i oca, pa bi se otišla igrati. Negdje oko sedam sati uvečer začuo bi se majčin glas koji je pozivao djecu u kuću i tada bi se obično palio televizor. Porodica bi pobožno posjedala na svoja mjesta, otac bi pušio i duboko uzdisao, majka je heklala, a djeca bi sklopila ruke na krilima i čekala crtani film koji je počinjao u sedam i petnaest. Profesor Baltazar bi uvijek iznova pokušavao riješiti neki problem zamišljeno hodajući ukrug i potom bi upalio svoju čudesnu šarenu mašinu koja bi proizvela čudesan napitak u epruveti i svi problemi bi se riješili.

Pera Djetlić bi se oglašavao čudnom onomatopejom koju je nemoguće prevesti u pisanu riječ, a Kalimero bi nas upozoravao na sveprisutnu nepravdu u svijetu. A onda su bile reklame u trajanju od petnaestak minuta i svaku večer bile su iste, njihove melodije i slogane ponavljao bi kasnije u sebi i u školskom dvorištu se takmičio s drugovima u tome ko bolje poznaje koju reklamu. Zatim bi se pojavio natpis „Dnevnik“ i stajao bi tako dugih, dugih pet minuta, a onda bi se ekranom zakotrljao globus uz prepoznatljivu muziku.

Potom bi se pojavila ozbiljna lica tv voditelja: Merbrure Toplovac, Rinka Golubovića. Mufida Memije, Miće Orlovića i drugih,  otac bi klimao glavom i otpuhivao slušajući vijesti o blokovskim podjelama i pobjedama socijalističkog samoupravljanja, dok su djeca morala na spavanje. U to vrijeme televizori su većinom bili crno-bijeli, a tek je počinjala revolucija tv prijemnika u koloru. Kutija televizora bila je idealna da se na nju stavi najljepši milje kojeg je majka oheklala, a jedan njegov kraj je uvijek bio prebačen preko ugašenog ekrana.

Kada bi se televizor palio, milje bi se dizao gore, baš kao što su sanski mangupi dizali nestašni čuperak koji im je padao preko lica i kojeg su cure jako voljele. Na milje bi se stavljao najvrijedniji suvenir koji se mogao naći u kući, obično je to bio venecijanski gondolijer, figura slona ili propetog konja, ili balerina kojoj bi nestašna djeca nekako uvijek odlomila jednu nogu, pa bi onako osakaćena, usred piruete, izgledala tužno i nadrealno. Vremenom je posjedovanje televizora u boji postala stvar prestiža, pa su se očevi zaduživali i dizali kredite, a majke su ćutale i ništa im nisu smjele reći, jer su u njihovim očima vidjele ludilo fanatika koji je želio gledati zeleni travnjak za vrijeme nogometne utakmice.

Za one koji baš nikako nisu mogli do kredita, pa time ni do kolor televizora, pojavila se folija koja je od ekrana crno bijelog televizora mogla načiniti nešto što je barem ličilo na televizor u boji. Tu foliju su zvali filterom, ona  bi se naljepila na ekran, a navodno su je preporučivali i očni doktori jer tobože sprečava štetan uticaj tv zraka na vid.

Oni koji bi kupovali foliju tješili su sebe i druge kako, zapravo, nema potrebe da se troše pare na nove kolor televizore kada se svega za dvije hiljadarke može kupiti filter. Na pitanje kako je i zašto nestala porodična kultura gledanja televizije možda bi najbolji odgovor mogao dati onaj koji je izmislio kabl kojim sada putuje tv signal. Jer kada se otac prestao penjati na krov da namjesti antenu, tada se i porodica prestala u sedam navečer okupljati oko televizora.



Share.

Leave A Reply