Ne, oni ne prose. Oni se bore i preživljavaju, kako mogu i znaju.
Oni čak nisu ni bili voljni da ih slikamo.
Znajući da riječima ne bismo mogli dovoljno uvjerljivo opisati u kakvim okolnostima živi ovaj mladi bračni par sa jednoipogodišnjim djetetom, zamolili smo ih …
Nećemo večeras pisati detalje životne sudbine ove porodice, ni njihova imena, ni detalje njihove surove životne svakodnevnice…
Sa ovih nekoliko fotografija samo želimo podsjetiti sebe i vas.
Jesmo li sretni, zadovoljni? Liježu li nam djeca u toplu postelju?
Je li im krevetić na golom betonu?
Kad se u po noći naše dijete probudi, tumaramo li do njega u mrklom mraku ili možemo upaliti svjetlo?
Peremo li mi našoj djeci tanjirić i flašicu na istom mjestu gdje vršimo i fiziološku potrebu?
Tu, odmah PORED SVIH NAS živi mladi bračni par koji je zadovoljan što napokon ima krov nad glavom. I doslovno krov iznad glave. Bez ploče, bez ikakve izolacije, a pod nogama goli beton.
I koji ne kuka što im sinčić liježe u hladnu postelju.
I što mu baterijom u noći svijetle kada zaplače.
I što mu flašicu peru u toaletu…
** Razlog zašto nismo pisali o detaljima ove porodice: ko su, gdje žive, kako im pomoći i slično je i taj što nismo dobili njihovu dozvolu za to.
Rekli smo im kako (još) ima dobrih ljudi za koje smo sigurni da će nam se pridružiti da im pomognemo da zimu dočekaju u domu dostojnom života čovjeka.
Na naše pitanje: “Možemo li objaviti apel za pomoć sa vašim imenima i kontaktom?”,
odgovorili su bolnom šutnjom i suzama koje su se samo slijevale niz njihova lica.
Nisu nam ništa rekli, a mi smo rekli da ćemo im doći i sutra.
Zato smo sa ovim zapisom odlučili večeras “doći” svima nama kojima ove slike neće dati rahat zaspati.
Dakle, svim onima u kojima još stanuje ljudska dobrota.
Ostali, mirno spavajte…
KOMENTARI