SLUČAJ mališana koji je tragično preminuo ostavljen na vrućini u roditeljskom automobilu u Kninu mnoge je potaknuo da se zapitaju kako je moguće zaboraviti vlastito dijete. Prema tekstu o sličnim tragedijama koji je još 2009. godine objavio The Washington Post, čini se da to i nije tako rijetko. I što je još važnije, nema veze s kvalitetnom roditeljskom skrbi, njihovom pažnjom i ljubavi prema djetetu. Tekst čije ulomke donosimo u nastavku je napisao Gene Weingarten, a za isti je dobio Pulitzerovu nagradu.
Optuženik čijem je suđenju nazočio The Washington Post bio je golem čovjek, preko 130 kilograma, ali u težini svoje tuge i srama činio se još većim. Pogrbio se naprijed u čvrstom drvenom naslonjaču koji ga je jedva držao, tiho jecajući dok mu je noga nervozno poskakivala ispod stola. U prvom redu među posjetiteljima sjedila je njegova supruga, izgledala je potreseno. Prostorija je bila poput grobnice. Svjedoci su blago govorili o toliko bolnim događajima da su mnogi izgubili prisebnost.
Medicinska sestra plakala na svjedočenju
Kad je bolnička medicinska sestra opisivala kako se optuženik ponašao nakon što ga je policija prvi put dovela, zaplakala je. Bio je gotovo katatoničan, sjetila se, čvrsto zatvorenih očiju, ljuljajući se naprijed-natrag, zaključan u nekoj nedokučivoj privatnoj muci. Uopće nije mogao progovoriti, sve dok medicinska sestra nije sjela kraj njega i uhvatila ga za ruku. Tek tada se pacijent počeo otvarati, a ono što je rekao je da ne želi nikakvo sedativ, da ne zaslužuje predah od boli, da želi sve to osjetiti, a zatim i umrijeti.
Optužen je za ubojstvo. Nijedna bitna činjenica nije bila sporna. Miles Harrison (49) bio je ljubazna osoba, marljiv poslovni čovjek, savjestan otac do tog dana prošlog ljeta – zaokupljen problemima na poslu, pozivima na mobitel – kad je zaboravio ostaviti sina Chasea u vrtiću. Mališan je polako umirao, privezan za autosjedalicu gotovo devet sati na parkiralištu u Herndonu usred srpanjske vrućine.
Bila je to neobjašnjiva i neoprostiva pogreška, ali je li to bio zločin? To je bilo pitanje o kojem će odlučiti sudac. Suđenje je potrajalo tri dana. Jedna pored druge u stražnjem dijelu sudnice sjedile su dvije žene koje su satima putovale na suđenje. Za razliku od gotovo svih ostalih na klupama za posjetitelje, one nisu bile rođakinje ili suradnice ili bliske prijateljice optuženog.
KOMENTARI