Friško pečen kruh za pacijente u bolnici nije uobičajen. Medjutim na palijativnom odjeljenju bolnice u kojoj sam stjecala svoja prva iskustva, mirisao je svako jutro. I posebno hrskao dok smo ga rezali za pacijente. Otkud frišak, domaći, vruć kruh iz jedne minhenske pekare u bolnici? Razlog je i divan i tuzan i poseban i neopisivo jednostavan a toliko snazan. Naime, taj domaći kruh i njegov miris su zapravo novčana zaostavština jednog od nekadašnjih pacijenata ovog odjeljenja. Njegova zelja je bila da pacijenti palijativnog odjeljenja na kojem je i sam do preseljenja na drugi svijet boravio, dobijaju svako jutro svjez kruh iz pekare.
Da, svaki svjez i friško pečen domaći kruh lijepo miriše, ali ovaj, ovaj je mirisao posebno i hrskao posebno dok ga rezeš. Sjetih se jutros tog čovjeka, kojeg nikad ne upoznah i tog kruha koji mi je sve rekao o njemu… On je svoje dobro djelo na ovom svijetu ostavio za vječnost. A ja ne mogu to da zadrzim u sebi, pa dijelim s vama, vjerujem da ce se i u vašim srcima i mislima, naći jedna mala molitva za ovog divnog čovjeka. Neka mu i na onom svijetu sve miriše i ljepše nego što je nama njegov kruh, na palijativnom odjeljenju jedne bolnice u Minhenu… Amin
KOMENTARI