Čovjek u životu prolazi kroz razne situacije koje mu poslije određuju status u društvu.
Tako, kad se rodiš si beba, pa dječačić, pa momak, otac, deka itd.
U tom procesu pojavljuju se i ovi statusi: klošar, uspješan,legenda, propalica itd.
Neko postane inžinjer, ljekar, pjesnik, stolar, brico, a neko je uredu ako je niko.
Ima i taj status …
E tu negdje počinje i ova mala priča o nama.
Desi se trenutak u životu kad nisi niko.
Sve što ti osta od karijere, života, uspjeha i padova …
je samo ime i prezime …
i ništa više.
U jednom trenutku postaneš broj i bacaju te iz ovog u onaj koš, grupu, objašnjavaju istoriju sa tobom, a ti niko.
Mali koferić uspomena koje više smetaju nego koriste.
U početku te nazivaju izrodom, pa glupanom, pa …
ludakom …
pa te više i ne nazivaju.
Jedan mali broj u velikom broju kolateralne štete za boljitak i uspjeh novih generacija.
Pa postaneš izbjeglica, pa raseljeno lice, pa … svašta nešto i na kraju stranac.
Ovi što nam sve određuju, jednom na nekom sastanku uz vruću jagnjetinu, mladi luk i tek izvađenu pogaču, donesoše odluku:
Moramo ove “naše” da nekako nazovemo, da se bolje osjećaju …
onako kao kad ti neko cijeli život govori da si ružan …
Al’ onda to malo uvije, pa kaže:
Ne mogu svi biti Brad Pit …
i tebi odma’ bolje …
E ta čarobna riječ kojom smo konačno dobili priznanje i status u našim nekadašnjim gradovima je:
Dijaspora …
Meni je ta riječ u pocetku bila čudna.
Šta je sad ovo.
Neka nova marka hlača, neki novi lijek …
neka rijeka u Sibiru …
Kad ono ja …
ja dobio lijepi novi status.
Onako zvuči zvanično …
Na granici kad dođeš:
Ko si?
Ti: Dijaspora
Carinik: O …
dobro došli …
Sva vrata otvorena.
Konobari oko tebe, pastrmke na vrelu Zdene, onda teletina kod Paje u Sanici …
Sto pun pića …
Dijaspora.
Kažem je ženi:
Ja neću da budem dijaspora.
Ona gleda :
Šta mu je sad.
-Neću i gotovo.
Ta mi rijec ne lezi i tacka.
K'o da sam “obilježen” …
Sjedim u svom gradu a oni okolo:
Ono je Dijaspora.
Žena kaže:
Ma šta uvijek zapetljavaš …
sjedi i uživaj.
Ma ne mogu.
Kako da stojim na mostu i gledam rijeku, pijem sa rajom, koju znam od rođenja, jedem ćevape i sve tako, a da nisam “čovjek” …
gradjanin, domaći …
Ja nisam dijaspora i odmah da ste me isključili iz tog udruženja.
Ja sam Iva, klošar, rocker i sve drugo što mi “zakačite” …
Al’ dijaspora nisam …
i nikad neću biti.
Braco Ivanić
KOMENTARI