Kao jedan od glavnih pokretača u našim životima, prije svega izdvajam emocije. Emocije imaju veliku ulogu u našim životima i one su ono što sve pokreće u nama. Nema čovjeka bez emocija, nema osobe koja ne osjeća nešto pri svakom sjedenju, gledanju u jednu taču, razmišljanju, kontaktu, odnosu i svemu onome u čemu se (s)nađemo danas. Jesmo li spremni biti sretni, ranjivi, povrijeđeni i opet nastaviti živjeti? Jesmo li spremni zauzeti se za svoje emocije, da ih osjećamo onako istinski do kraja i da vjerujemo da će sve proći ako uzmemo u obzir da sunce uvijek nakon nekog vremena izlazi.
Koliku ulogu „drugi ljudi“ zauzimaju u našem prostoru misli i koliko se osjećamo da zavisimo od njih? U nekim slučajevima, mnogo. U nekima, pomalo. U nekima, nikako. Zašto je to tako i osjećamo li se da nam prisutnost određenih ljudi znači više nego vazduh, više nego sami sebi, više nego najbliži, više nego smo doista posevećeni trudu da nešto promijenimo i na sebi primijenimo. Kroz vrijeme smo naučeni da budemo hladni, da nemamo vremena, da preko emocija prelazimo i u svaki dan „od danas do sutra“ ulazimo. Možda su nas promijenile godine, možda oko nas naizgled „savršenstvo“ (koje ne postoji) , možda ljudi a možda i sve ono što nas tišti i što sakrivamo jer nas je strah prikazati se u realnom svijetu.
Drugi ljudi su danas tu. Oko nas. Žive. Rade. Osjećaju. Razmišljaju. Bore se. Vole. Ne vole. Jave vam se. Ne jave se. Empatični su. Ne doživljavaju vas. Pozitivni. Negativni. Zahvalni. Nezahvalni. Inspirativni su. Pesimistični su. Borbeni su. Uspavani su. Tu su.
Drugi ljudi su danas tu, oko nas i osjećaju s vremena na vrijeme sve ono što i mi. Kroz vrijeme prolaze iste bitke i borbe kao i mi. Postoje oko nas i nekada su tu, veoma blizu a nekada veoma daleko. Nije bit daljine niti blizine, bit je da postoje. Naše je što ćemo uzeti od drugih ljudi. Šta ćemo primiti a šta odbaciti? Koliko ćemo vremena i truda uložiti, koliko se nećemo umoriti i razmišljanje o istima u svakodnevno analiziranje pretvoriti.
Drugi ljudi postoje. Da ih upoznamo. Čujemo. Razumijemo. Osjećamo. U svoju svakodnevnicu uvedemo. Da nešto primimo, zadržimo ili odbacimo. Da ih volimo ili ne volimo. Da nam pomognu ili odmognu. Da spoznamo sebe ili zaboravimo na sebe. Da nas inspirišu, motivišu ili demotivišu.
Uglavnom postoje. Uglavnom su tu. I sasvim je uredu dok smo komunikativni, empatični, srdačni, ljubazni, želimo druge ljude upoznati, shvatiti, razumjeti i u svojoj svakodnevnici imati. Ili sasvim suprotno, ništa od toga ne želimo.
Sasvim je uredu sve dok ne ovisimo o svemu ovome.
Dok sami sebe hranimo, u svakodnevnim aktivnostima pronalazimo, inspiraciju u svemu vidimo, razgovorima inspirišemo, poštujemo stavove drugih ljudi, najveća očekivanja imamo od sebe a ne od drugih, priznajemo da nismo savršeni, volimo se sa svim manama, njegujemo vrline.
Sasvim je uredu da su drugi ljudi tu, postoje oko nas ali da napokon shvatimo da najveću ulogu i odgovornost za svoje emocije imamo mi.
Mi smo ti koji na sve oko sebe utičemo, nekada previše analiziramo i od drugih da nas usreće, očekujemo. Nemojmo. Jer ne može osim nas niko. Danas se zahvali sebi što si ovo spoznao/la i što si u korak s novim razmišljanjem ovog ponedjeljka krenuo/la. Danas se zahvali svemu što si postigao/la, kroz šta si prošao/la. Zahvali se drugim ljudima što su tu, daju određen doprinos i unose energiju u vaš život ili one suprotne odbaci. Život je kratak i svaki mali korak je za sve nas važan.
KOMENTARI