Zašto životarimo, a ne živimo?
Jesam li puki bolesni sanjar ili vidim svijet kao predivno mjesto iz svoje perspektive i doživljavam ga.
U svijetu predrasuda na svakom koraku u kojem rutina života povlači mnoštvo ljudi u tunel, ja se pitam zašto ne skreću? Zašto ne stanu u kraj rutini i zašto slijede čopor?
Zašto svi pričaju istu priču na svakom koraku
Zašto sebe ne vidim u tome svemu
Zašto osjećam i znam da na ovom svijetu ima lijepih stvari
Zašto hodam šumom i doživljavam ju
Zašto sjedeći kraj vode osjećam potpuni hedonizam u zraku
Zašto sam toliko empatična i zašto osjećam, radujem se i volim
Gdje su osjećanja u ljudima?
Zar se puka današnjica svela da čovjeka prođe život u čekanju, radu, spremanju i slušanju negativnih ljudi koji iscrpljuju ono dobro u nama?!
Zašto uz sebe ne ponijeti hamajliju nade, vjere i smijeha.
I prkositi, s njom, s osmijehom, svemu što se nađe na putu.
Težiti ka smislu i vjerovati u njeg’
Ja vjerujem, a vi?
KOMENTARI