instant fap
NaslovnicaBlog

Alvin Harambašić: Nekad i sad

Alvin Harambašić: Nekad i sad

Alvin harambašić, odrastao u našem Sanskom Mostu, veliku ljubav prema fotografiji i videografiji pretvorio u ozbiljan biznis, u Prijedoru otvorio firmu i sa svojim teamom ljudi ostvario mnogo zacrtanih ciljeva.

Kroz posao putuje širom svijeta, upoznaje nove ljude, kulturu i voli da je poredi kako nam je rekao sa našom kulturom sa Balkana.

Naša redakcija je upravo naletila na jedan njegov status koji je podijelio javno na Facebooku o paraleli života nekad i sad, činjenice koje su nam svima poznate da se nekad ljepše i lagodnije živjelo nego sad, te nas je privuklo da podijelimo sa vama Alvinovu misao.

-Od kako me počela zrelost da služi, pitao sam se zašto naš narod, mislim općenito na ljude sa Balkana imaju potrebu da kažu kako se nekad dobro živjelo ( ne pričam o materijalnom bogatstvu, nego duhovnom ), da su familijarne veze bile mnogo čvrste, prijateljstva i jača od familijarnih veza, a komšija bio uvršten u rodbinu.

-Nikad ne bi mogao vidjeti da domaćin sam ode na polje, gradi kuću ili radi neke druge poslove, a da mu se nisu iz komšiluka priključili ljudi kojima je isti taj komšija bezuslovno pomagao u bilo kojim aktivnostima. Nakon napornog dana bi se teferičilo, gdje bi sofre pune bile svega čemu bi se žene nametale čija je hrana ukusnija i držale porodicu pod kontrolom. Muževi bi ljudovali, a djeca bi krasila svu tu priču svojim viđenjem na svijet.
Ne moram govoriti o tome koliko se poštovala hrana, zemlja, stoka i ostale živine u okrugu. 

Jeste život težak bio, radilo se puno za komad kruha, ali ljudi su bili zadovoljni jer su se znali organizovati kroz cijelu godinu, tako da im nikad nije falilo, ali i radilo se dovoljno da ima za kuće, ne previše.

U krugu familije, proizvela bi se hrana, garderoba, namještaj i sve ostale kućne potrepštine, te radi toga što je čovjek svojim rukama stvorio nešto, rijetko bi bacao i mijenjao za novo.

Obraz je bio golem ljudi moji, nasljeđivao se od predaka i njegovao se iz poštovanja prema prezimenu, prema onima koji su svoj život žrtvovali za radi svojih potomaka. A za dobrog insana bi se daleko pričalo i njegovalo bi se, a natjecali bi se snagom i znanjem!

Vrata bila za sve otvorena, svi su bili dobro došli!

Koja je to praznina danas koju spoznajemo kroz život koji upravo živimo?
Zašto toliko velika potreba za onim nekadašnjim, život koji ne poznajemo jer smo urasli u jedan sasvim drugi princip života?

Neki moj odgovor na ta pitanja mogu dati da naše tijelo, naš duh ima veliku potrebu da živi po svim moralnim principima, a sistem koji nam se već godinama nameće hoće da nas otuđi od posljednje trunke lijepog u nama.

Sad kako nam je sve na ruku, ne pomažemo jedno drugom, što automatizovano dovodi do toga da se svaki pojedinac zavukao u svoju sobu i gleda da u svemu izvuće neku svoju ličnu korist pa i gazio preko svega svetog, svejedno je ko je stotinama godina njegovo porodični korijen. 
Uzori kroz život bi postali oni koji bi liječili komplekse i nadopunili ih egozimom i narcisoidnost. 

Psihološke nedostatke bi kompenzovao prekomjernom konzumacijom hrane, alkoholom, drogom ili čemu već, a u stalnoj bi potrazi bio za onim zadovoljstvom koji nikad neće pronaći ako nastavi tim putem.

Prekomjerni konzumizam na sve strane, ne poštujemo onu hranu koju jedemo, ne pridajemo joj pažnju i onu smirenosti i gdje bi kad je ne proizvodimo. Svako malo se kupuje novi luster, nova garnitura, tepisi. Namještaj jedva ostane u jednom domaćinstvu više od pet godina. Gledamo da po najnovijem trendu se oblačimo, šminkamo, dotjerujemo, a duša nam praznija i praznija. 

Sve je više razvod brakova, ne sklad sa porodicom, usamljenost, djeca nose posljedice istog. U većini slučajeva stvaraju se kroz niz patogenih psiholoških anomalija, upravo iz tih razloga nam je um napunjen pogrešnim, nama ne kompaktabilnim nametnutim osobinama koje se šire kao kuga i razara sve što je našima precima nekad bilo sveto!

KOMENTARI