Koje je ilirsko pleme nastanjivalo područje Sanskog Mosta?
Dugo vremena historiografija nije imala usaglašeno mišljenje po tom pitanju, jer dvojba je bila: Japodi ili Mezeji? C. Patsch je granicu japodskog teritorija zamišljao na području rijeke Sane… Glavno političko i vjersko središte Japoda on je vidio u okolici Bihaća, zbog velike koncentracije prahistorijskih i antičkih lokaliteta. Pretpostavljajući da se središte ovako velikog i važnog naroda nije moglo nalaziti blizu granice, zaključio je da se japodski teritorij protezao dalje ka istoku, prema rijeci Sani…
Potvrđujući pretpostavku C. Patscha , F. Fiala je na temelju arheološke građe iz Sanskog Mosta tvrdio da analogije u rukotvorinama upućuju na sjever (Kranjska, Primorje, Hrvatska), a da se odnosi s čisto ilirskim elementom srednje i južne Bosne, slabo vide. U stanovnicima Sanskog Mosta F. Fiala je vidio Japode…
Ključ rješenja problema japodsko-mezejske granice nalazio se u samim lokalitetima istočno od rijeke Une. Za nekropole u dolini rijeke Sane, Čarakovo i Sanski Most, B. Čović je zahvaljujući uporedbi sa arheološkim materijalom ličkih i unskih lokaliteta, utvrdio da one nikako nisu mogle pripadati kulturnom krugu japodskih lokaliteta. Kasnije je B. Čović definirao i novu grupu željeznog doba Donja Dolina– Sanski Most, približavajući na taj način sanske lokalitete Donjoj Dolini (kod B. Gradiške)…
U skladu sa mišljenjem B. Čovića, Z. Marić je japodsku granicu ispravno vratio na područje rijeke Une. Prema njegovim zapažanjima, nekropole Čarakovo i Sanski Most načinom sahranjivanja bitno su se razlikovale od japodskih nekropola u dolini rijeke Une. Dio arheološke građe doista je pokazivao analogije s lokalitetima uz rijeku Unu, a neke tipove karakteristične za Ribić, Jezerine i Golubić, uopće ne nalazimo na područjima istočno od rijeke Une…
Razlike u načinu sahranjivanja morali bi ipak biti jači argumenti u pokušajima određivanja kulturnog i etničkog identiteta stanovnika pokopanih u ovim nekropolama. Za razliku od unskih nekropola, na sanskim nekropolama oružje se polagalo u grob, a nakit i dijelovi odjeće kao grobni prilozi nalaze se ondje gdje ih je pokojnik nosio za života. U najstarijim fazama sanskih nekropola prevladavalo spaljivanje mrtvih, a na unskim nekropolama skeletni ukop. Kasnije je na unskom području spaljivanje bilo u porastu, a na zapadno-panonskom području ono je opadalo. Međurječje Une i Sane je bilo granično područje između Japoda i Panona, a dolina rijeke Sane pripadala je panonskim Mezejima…
Mezeji…
Kultura Mezeja može se djelomično sagledati na temelju bogatih nalaza u nekropoli Sanski Most. Ova nekropola pripadala je kasnom dobu, uglavnom III i II stoljeću prije nove ere. To je vrijeme kada je ovo pleme preživljavalo epohu privrednog uspona, zahvaljujući bogatim nalazištima željezne rude, no i umješnosti u proizvodnji željeza. Tu proizvodnju omogućile su i bogate šume u sjeverozapadnoj Bosni…
Stariji nalazi u ovom području ne pružaju neke specifičnosti prema kojim bismo bili u mogućnosti izdvojeno pratiti kulturni razvoj od posljednje velike migracije u eneolitsko doba, jer je ovaj kraj bio u rukama nosilaca slavonske kulture (pećina Hrustovačka kod Sanskog Mosta i gradina Zecovi u Čarakovu kod Prijedora). On je bio naseljen panonskim etničkim elementom koji je rano ovladao metalurgijom…
S obzirom na činjenicu da ukopovanja u Sanskom Mostu počinju tek od III stoljeća, možemo samo pretpostaviti da i privredni prosparitet kod ovog plemena nastao negdje u IV stoljeću stare ere, kada oni napuštaju nepogodna naselja na gradinama i spuštaju se u ravnicu pored rijeka koje su im potrebne kao pomagalo za proizvodnju željeza u onim razmjerima koji su na skučenom prostoru gradine bili neostvarivi. Proizvodnja željeza omogućila je živu trgovinu, a sa trgovinom je došlo i kovanje novca. Otkriveni novci su po svoj prilici dokument o pokušaju samih Mezeja da se u tom pogledu osamostale. Kao uzor su im poslužile monete helenističkih država i gradskih zajednica, čiji novci su u to doba dospijevali u područje rijeke Sane i njenih pritoka…
Mezeji su pripadali konventu u Saloni (Plinius, NH, III, 142), a Strabon (VII, 5, 3) ih ubraja među značajnija panonska plemena. Po snazi populacije, sa svojih CCXVIIII dekurija (269 dekurija= 67 000 ljudi) (Plin. III, 142), bili su odmah iza Delmata (CCCXLII dekurija), a za tridesetak dekurija jači od Diciona… Ptolemaeus (II, 16, 8) ih smjestio iza Liburna, zapadnije od Deriopa, Derija i drugih, što znači da su se nalazili sjeveroistočno od Liburnije…
Ako pođemo od Strabonove vijesti da su njihovi zapadni susjedi bili Japodi, Mezejima je pripadala sjeverozapadna Bosna, a pobliže bi im se sjedišta mogla odrediti od planina Grmeča do Kozare na sjeveru i Vlašića na jugoistoku. Kroz njihov teritorij tekle su rijeke Sana i Vrbas, djelomično i Una, s njihovim pritokama, a na istoku Vrbanja…
Navedeni prostor prvi put se suočio sa rimskim trupama tek kada su Rimljani slomili odbrambenu barijeru koju su činili Delmati i Japodi u kasnu zimu i proljeće 33. god. p. n. e… Moguće je da su pojedini dijelovi ovog prostora bili nezavisni sve do rata 12–9. god. p. n. e., kada je Tiberije (Augustov nasljednik i drugi rimski car) u imperijalni okvir uveo i panonske zajednice…
Mezeji se prvi put spominju 6. do 9. g. n. e., u vrijeme velikog panonsko-dalmatinskog ustanka… Godine 7. ih je pobijedio, a zemlju im poharao Augustov nećak Germanik (C. Dio, LV, 32), udarivši na njih iz Panonije. To znači da su Mezeji stanovali blizu panonsko–dalmatinske granice…
Pripadnici Mezeja već od Augusta su služili u dalmatinskim auksalijama, koje su bile razmještene po raznim krajevima Rimskog Carstva, a od Klaudija i u ravenatskoj floti: Brambach CIRh, 1518: Maeseius miles (Germania Superior): CIL VIII , 9377 i 9384: Maezeius eques (Mauretania Caesariensis); CIL III D VII = VIII*2 iz 71. g.n.e.: centurioni Maezeio (Salona). Natpis CIL IX , 2564 koji datira iz 75 g. n. e. , a nađen je u Samniumu, pokazuje da su Mezeji još tada sačinjavali plemensku općinu kojoj je na čelu stajao praefectus civitatis…
Većina je tih vojnika pomrla daleko od mezejske zemlje, a ako se poneki i vratio u domovinu, bio je dugotrajnom službom u vojsci romaniziran. Tako je veliki uspjeh postigao Plator, sin Venetov, Mezejac (Maezeius) koji je 71. g. otpušten iz mornarice kao centurion, nakon aktivne službe od 26 ili više godina. Civitet je dobio od cara Vespazijana nakon otpusta iz vojske, za sebe i za svoju porodicu… Mezejska peregrinska civitas se ugasila kada i ostale ilirske autonomne oblasti, najkasnije sa Karakalinom konstitucijom 212. god. n. e. kada se u potpunosti prešlo na municipalnu organizaciju…
Pod auspicijima legata P. Kornelija Dolabele u okviru gradnje velike cestovne mreže, izgrađena je (zaključno sa 16/17. god. n. e.) i cesta „…a colonia Salonitana ad fines provinciae Illyrici…. cuius viai millia passus sunt CLXVII munit per vexillarios legionis VII et XI…”. Ova cesta u dužini od 167 rimskih milja (između 245 km i 251 km) povezivala je provincijsku prijestolnicu sa panonskim bazenom (dolazio do Servitiuma, današnja Bos. Gradiška) preko Zapadne Bosne i oblasti koje su pripadale Mezejima. Cestu su izgradili pripadnici tadašnjeg garnizona, čiju su osnovicu činile VII i XI legija…
Gdje se nalazio Splonum?
Što se tiče daljeg razvitka Mezeja i njihovog uređenja, važan je podatak C. Diona (LVI, 11) koji spominje Σπλαυνον kao utvrđeno mjesto Mezeja… Epigrafski podaci: curator reipublicae Splonistarum (CIL III, 2026 iz Salone) i Delmata princeps exm (unicipio) Splono (CIL III, 1322 iz Ampeluma u Dakiji) mogli bi biti u vezi sa mjestom koje spominje C. Dion. Tomašek je na osnovu toga zaključio da se Splaunum (Splonum) nalazio na Sani, tj. kod Starog Majdana i da se mjesto razvilo kao rudarski centar. Spomenuti curator reipublicae Splonistarum izgleda da je u eraru u Saloni isporučivao prihode željeznih rudnika. Zasad bi se, prema podacima koje je dao C. Dion i navedeni epigrafski spomenici, moglo smatrati vjerovatnim da se u dolini Sane nalazio municipium Splaunum (Splonum)…
Ovaj grad se spominje i na natpisu iz Komina kod Pljevalja… „Marcus Ulpius Gellianus eques romanus curator Arbensium Metlensium Splonistarum Maluesatium“. Natpis nam ne objašnjava ništa u pogledu lokalizacije mjesta, ali je značajan po tome što se njime ponovo potvrđuje da je Splonum imao rang gradske općine kao i ostali gradovi koji se ovdje spominju. Sa područja Mezeja potiče i nadgrobna stela iz Cikota kod Prijedora na kojoj se spominje dedikant veteranus Aurelius Surus ex beneficiariis leg .X Gem… Lična imena u ovom natpisu pripadaju grupama običnih italsko– romskih, ilirskih, tračkih, a možda i keltskih imena…
Iako su neki istraživači metalruški centar u Starom Majdanu identificirali sa municipijem Splonumom (mun. Splonistarum), za ubikaciju Splonuma u Stari Majdan nema relevantnih dokaza pa ni epigrafskih potvrda iz samog Starog Majdana. Zasad u Starom Majdanu nisu potvrđeni ni ostaci znatnijeg naselja, iako bi ga tamo trebalo očekivati već zbog ferarije. Neko naselje nalazilo se uz potok Gračanicu, koji protiče kroz južni dio Starog Majdana i utječe u potok Željeznicu, ali dosad nije bilo karakterističnih nalaza… Položaj je vrlo dobar, prisojan i pored puta. Priča se da je „ kod stare česme“ u Gračanici zakopan ćup dukata. Kroz Gračanicu i danas vodi put u Budimlić Japru (preko Podvidače). Međutim, sam hidronim Gračanica indicira neko naselje…
Još karakterističniji toponim je Crkvina, kako se zove oveće brdo– zaraslo u šumu– južno od Gračanice (kota 509). Iako je položaj Crkvine bio pogodan za nadzor nad rudarskim revirom i ferarijom na potoku Željeznici, ni na crkvini nije bilo arheoloških nalaza, pa su potrebna dopunska ispitivanja. Položaj Starog Majdana ne bi odgovarao ni Dionovom opisu Splonuma, koji je oppidum (fysei ishiron), dok Stari Majdan leži u uskim dolinama potoka Gračanice i Željeznice. Jedini položaj koji bi eventualno mogao odgovarati Dionovu podatku je Crkvina, južno od ovog gradića… Mezeje je Germanik pokorio još 7. g. n. e. , pa bi lociranje Splonuma u Stari Majdan, u zemlju Mezeja, bio donekle anahronizam i u kontradikciji s Dionovim podatkom (L VI, 11)…
Batonov ustanak…
Splonum je bio jedna od najiteresantnijih lokacija na prostoru provincije Dalmacije. Njegov najstariji spomen vezan je za Veliki Ilirski ustanak od 6. do 9. god. (C. Dio L, 11, 1- 2…Σπλαυνον….)… 7. g. n. e. August je protiv Ilira i Panona poslao i drugu vojsku pod zapovjedništvom nećaka Germanika, koji je najprije pobijedio Mezeje u zapadnoj Bosni, a zemlju im opustošio… Porazom na rijeci Bathinus 3. VIII 8. god. n. e. (CIL I 2 p. 248 , cf. 323 d.), bio je završen rat u Panonoji (Bellum Pannonicum). Rat se nastavio samo u provinciji Dalmaciji, dobrim dijelom u planinskim područjima Bosne, kada se Splonum našao na udaru Germanikove ofanzive u proljeće 9. god. n. e…
Uskoro je Germaniku pošlo za rukom da zauzme trvdi Splaunon, Splonum (C. Dio LVI ,11, 1-2), a zatim i susjednu utvrdu Raitinon (LVI 11, 3. D), Raetinium (Raetinio CIL XIII 7023), a Tiberije Seretion (Seretion C. Dio LVI, 12, 1) sve ilirska utvrđenja (castella i oppidd)… Te je godine primirena i zapadna Bosna (Mezeji i drugi) (C. Dio LV 33-34 i LVI 11-12)…
Dion spominje poimenično tri ustaničke pozicije i više bezimenih „drugih mjesta“ kao zone oko kojih su se vodile borbe u toku odvijanja borbenih operacija kojim je zapovijedao Germanik… Sudeći po opisu Splonuma i Raetinuma, koji se nalazi u Dionovom tekstu, riječ je o klasičnim gradinskim naseljima sa podgrađem, koje je uglavnom naseobinska zona, i akropoljem, koji je neka vrsta sjedišta gradine na visinskom platou. Osnovna odbrambena fortifikacija bio je dvostruki prsten zidina, jedan oko podgrađa, drugi oko akropolja…
Dakle, Splonum je bio dobro utvrđeno uporište ne samo zidovima nego i prirodom, što sugerira na njegovu situiranost negdje na brdsko-planinskom prostoru. Vjerovatno su i Seretion i „druga mjesta“ bili, isto tako, gradinska naselja smještena na određenim uzvisinama, tako karakteristična za ilirsko područje još od eneolika…
„Splonum, Raetinum i Seretion predstavljali su okosnicu odbrambene linije na sjeverozapadnom pravcu preostalog ustaničkog područja i da je zbog njenog razbijanja prodor u unutrašnjost bio olakšan. Germanikova operacija u Pounju nije imala karakter iznurivanja i pustošenja nego zauzimanja i pacifikacije teritorije i naselja…
Germanik se kretao pravcem Splonum, Raetinum, Seretion… Ako se Raetinum nalazio u Golubiću ili negdje u okolini Bihaća, onda bi prirodno Splonum bio bliži Sisciji, a Seretion u dubljoj dinarskoj unutrašnjosti…
Ako bi se pretpostavilo da je Grmeč bio glavno borbeno područje za vrijeme Germanikove operacije, onda bi se moglo pokušati predložiti i lokaliziranje Splonuma. Možda je Splonum bio smješten na lokalitetima: – „Kekića Glavica, Gornji Petrovići, Bosanska Krupa, sa dugim kontinuitetom od kasnog brončanog doba zaključno sa rimskom vladavbinom. Plato je površine 11 000 m*2 ili Dubrovnik (Marešova ili Pilipovićeva Glavica), Grmuša – Srbljani, Bihać sa platoom veličine 320 x 165 m. Oba lokaliteta nalaze se u zoni kuda su mogle proći rimske trupe koje je predvodio Germanik u pohodu prema Raetiniumu. Mogućnost da je gradina na Kekića Glavici bila akropolja Splonuma povećava se ako se ima u vidu da je tamo utvrđen i kontinuitet naseljavanja i prebivanja i u rimsko doba.
Uostalom, čitavo ovo šire područje Pounja vrlo je slabo arheološki ispitano, tako da se Splonum i Seretion možda nalaze na nekoj drugoj registriranoj ili još uvijek neregistriranoj gradini.“
(S. Mesihović, ”Historijska traganja 4. 2009.”, str.16-23)
Analiza…
Najnovije teze S. Mesihovića o lokaciji grada Splonuma zasnivaju se na pretpostavkama, pa ih ne treba uzimati kao pravovaljane… Puno zanimljiviji podatak od navedene teze, jeste fakt da se u vrijeme nastanka natpisa na kojim se spominje Splonum, niti jedan od njih nije se našao na prostoru samog Splonuma ili njegovog agera:
SPLONUM, municipij u rimskoj Dalmaciji. Izvori: Splaunon Dio LVI ,11; T. Aur. Aper Dalmatia ex m(unicipio) Splono CIL III 1322, Zlatna, Dacia. Etnik: Splonistarum CIL III 2026, Salona; municipp. Azina(tium), Splonistarum, Ar(upinorum) 8783, Sućurac kod Splita; cur(ator) Arbensi(um) Metlensi(um) Splonista(rum) D.Sergejevski 1941, 20, Komini kod Pljevalja. Ubikacije su različite; Stari Majdan na Sani (W. Tomaschek 1880, TIR L 33,68; E. Pašalić 1960, 12); Vital kod Otočca (O. Hirschfeld 1890, 354); Šipovo (G. Alfoldy 1962, 1-12) ; Komini kod Pljevalja ( J. Aevans ARI III, 1885, 45, N.Vulić 1948, 130, J. J. Wilkes 1969, 281,354); C. Patsch, RE IV, 2454, ne nalazi elemenata za ubikaciju; negdje nedaleko od Une (I. Bojanovski, 1974. B, 359 i d.)…
Što se tiče kraja Batonovog ustanka, tj. Germanikove ofanzive u kojoj se spominje grad Splonum , znamo da su nakon teških borbi Rimljani uspjeli osvojiti gradove Splonum, Raetinium, Seretion i druge… Ilirski gradovi padali su jedan za drugim u rimske ruke, a onda je došao na red i Andetrium (današnji Muć između Splita i Drniša) gdje se Baton bio sklonio sa svojim borcima… Posljednji herojski otpor Rimljanima pružili su Iliri u gradu Ardubi…
Da bi došli do bilo kakvog zaključka, potrebno je ubicirati spomenuta ilirska naselja… Ako znamo da je grad Raetinium= Golubić kod Bihaća (Rimljani su prilikom prvog opsjedanja doživjeli jedan težak poraz pri pokušaju njegova osvajanja), grad Andetrium= Muć između Splita i Drniša, a da grad Arduba nije današnji Vranduk (izvršena arheološka otkopavanja), logično bi bilo pretpostaviti da se grad Seretion (kojeg je osvojio Tiberije) nalazio na potezu Raetinium-Andetrium. Također, logično je za očekivati da se grad Arduba nalazio bliže Andetriuma… Po opisu posljednje bitke, u njegovoj blizini je tekla neka plahovita rijeka u koju su se bacali žene i djeca kako ne bi živi upali u ruke Rimljanima…
Dakle, Splonum se nalazio negdje u sjevernom dijelu provincije Dalmacije, čim se našao prvi na udaru Germanikove ofanzive… Gdje se nalazio grad Splonum? Odgovor, vjerovatno, nikad nećemo saznati bez novih arheoloških ispitivanja ostataka gradina na padinama planine Grmeč… I to na sanskom području, jer su ovdje živjeli Mezeji…
Izvori:
- Fiala,”Nekropola ravnih grobova kod Sanskog Mosta”, GZM 1896./b, str. 219 -221; F. Fiala: ”Nekropola ravnih grobova kod Sanskog Mosta”, (II izvještaj), GZM 1897/b, str. 281-308; B. Čović, ‘’Grupa Donja Dolina – Sanski Most‘’, Prahistorija jugoslovenskih zemalj , Tom V, str. 232-238; Z. Marić,” B. Olujić, ”Povijest Japoda”, str. 107–1 ;Đ. Basler, ”Nalaz novaca iz predrimskog doba u Japri”, GZM 1972/73,str.267-268; I. Bojanovski, ”BIH u antičko doba”, str. 50-53, 266-270, 282; I. Bojanovski ,”Arheološki leksikon BIH”, str. 163; E. Pašalić,”Antička naselja i komunikacije u BIH”, str 12-13; S. Mesihović, ”Antiqvi homiens Bosnae”, str. 302-304, 366- 371; S. Mesihović, ”Historijska traganja 4. 2009.”, str.16-23…
Naredni blog u utorak 20h: ” Srednjovjekovni grad Mrin ”…
KOMENTARI