„Priča o Kosovskoj bitki postala je simbol, neka vrsta talismana srpskog identiteta, tako da ovaj događaj ima status kakav nema ništa drugo u povijesti Srba… Naziv “kosovski mit” za ovu priču sa ideološkim nabojem ne znači da je sve u njoj lažno, nego prije da ona posjeduje djelovanje talismana. Naravno, neki aspekti kosovskog mita su neistiniti, i na istoričarima je da pokušaju sklopiti istinitiji prikaz i objasniti kako i zašto je došlo do stvranja mita“… (Noel Malkolm: “Kosovo – kratka povijest”)

Šta se zaista dogodilo na Kosovo polju???

„Najvjerovatnije su baš uz Balšićevu pomoć velike osmanske snage napale južni dio Bosne 1388… Ali, pohod je propao nakon što su doživjeli težak poraz u sukobu sa bosanskom vojskom pod komandom Vlatka Vukovića, vojnog komandanta kralja Tvrtka… Kako bi se osvetio za ovo poniženje i osigurao važnu teritoriju između svojih postojećih posjeda i dugoročne mete- Bosne, Murat je sakupio svoju vojsku i napredovao na Kosovu u ljeto 1389… Lazar je pozvao Bosance u pomoć, i oni su poslali veliku vojsku pod komandom Vlatka Vukovića. Lazarev zet, Vuk Branković, čije su se teritorije nalazile na samom pravcu osmanskog napredovanja, došao je sa snažnim trupama. Tako su vojske trojice vođa (uz još neke), pod komandom kneza Lazara, raspoređene na Kosovu polju, nekoliko kilometara sjevorozapadno od Prištine, na sastavcima rijeka Lab (alb.: Llap) i Sitnica, ujutro 15. juna 1389. (*28. juna po novom kalendaru)…

Ono nekoliko činjenica koje su izvjesne u vezi sa ovom bitkom može se sažeti u par riječi. Borbe su bile žestoke, gubici teški na obje strane. I Lazar i Murat su poginuli. Na kraju bitke, polje je ostalo u rukama Turaka. Murata je naslijedio sin Bajazid, koji je komandovao nekim turskim odredima u bitki; potom je ono što je ostalo od njegove vojske vratio u osmansku zemlju kako bi osigurao nasljeđivanje prijestola. Lazara je naslijedio njegov mladi sin Stefan Lazarević, koji će kasnije, po savjetu svoje majke udove kneginje Milice, postati turski vazal…

Dva srpska vladara na susjednim makedonskim i bugarskim teritorijama, Marko Kraljević i Konstantin Dejanović, bili su turski vazali, a prvi uvjet njihovog vazalstva je bio da obezbjeđuju vojnike: pretpostavlja se da su to i činili, a mnogi istoričari smatraju da se jedan od njih ili obojica lično borili na turskoj strani…

Što se tiče samog toka bitke, i tu se moramo osloniti na znatno kasnije izvore. Ne postoji nijedan opis bitke nekog od učesnika. Postoje dva pisma koja je navodno napisao Bajazid, Muratov sin i nasljednik, koja neki današnji historičari smatraju autentičnim; međutim, ima obilje dokaza da se radi o falsifikatima nekog turskog zvaničnika krajem šesnaestog stoljeća, koji se inače naveliko bavio falsificiranjem dokumenata…

Najdetaljnija verzija koju imamo opet dolazi od Nešrija, po kome su Srbi uspjeli probiti lijevo krilo osmanske vojske, dok se u centru vodila žestoka borba; odlučujuća prekretnica je nastupila kada je Bajazid (praćen Evrenozom) napredovao zdesna, usljed čega su se srpske snage rasule i dale u bijeg. Pošto je Bajazid naslijedio prijestol, nije se moglo ni očekivati da ova priča drugačije zvuči… Predanje koje se razvilo na srpskoj strani također se zasniva na djelu pojedinca i prevari; ali se razlikuje u svemu ostalom. U konačnoj verziji priče, koja se susreće u narodnoj poeziji, podvig je izvršio Miloš Kobilić prije početka bitke. Podboden sumnjičenjim Vuka Brankovića, i/ili povrijeđen Lazarovim prigovaranjima, Miloš je odjahao tog jutra do šatora sultana Murata, kako bi saopštio da je odlučio preći na tursku stranu. Sultan je zatražio da izvrši ritualni čin pokornosti i poljubi ga u nogu (ili koljeno)…

Kao i u priči o izdaji Vuka Brankovića, i cijeloj drami o rivalstvu između Vuka Brankovića i Miloša Kobilića, i ova priča se doima kao da je oblikovana književnim predanjem. Ima pretpostavki da je ideja o ulasku u neprijateljski tabor na konju i lukavoj prevari potekla od tradicionalnih pjesama o krađi mlade, gdje junak upada u neprijateljski teritorij i pomoću hrabrog lukavstva ugrabi djevojku. Ukoliko je priča o Milošu Kobiliću uveliko proizvod književnog modela, onda je on djelovao već u najranijoj fazi… Epska tradicija je bila vrlo snažna, i na kraju je potpuno prevladala…

Međutim, od svih ranih prikaza, najdetaljniji i najfascinantniji je onaj anonimnog katalonskog autora, koji je sigurno napisan prije 1402. Većina istoričara Kosova ne posvećuje dovoljnu ili gotovo nikakvu pažnju tom prikazu bitke, zato što on dolazi na kraju jednog uglavnom izmišljenog teksta, sentimentalne romanse pune čudesnih izmišljotina. Samo djelo predstavlja romansiranu biografiju Jakoba, starijeg Muratovog sina, koga Bajazid ubija nakon bitke kako bi osugurao prijestol za sebe…

Ipak, što su uočili i mnogi katalonski naučnici, opis Kosovske bitke, koji čini zadnji dio knjige, sasvim je drugačiji od izmišljene romanse koja mu prethodi: on se izgleda dobrim dijelom temelji na jednom ili više istorijskih prikaza, koje su možda napisali neki bizantski Grk ili Turčin koji je pripadao antibajazidskom lobiju. U cijeloj knjizi, autor pokazuje neobično tačno poznavanje naziva mjesta, osmanskih običaja i povijesnih detalja…

Prema ovom autoru, Lazarove snage (26.000 pješadije i 4.000 naoružane konjice) uključivale su “mnogo Njemaca i mnogo Mađara”. Jedan od vitezova na konju, “krupan Mađar”, tražio je od Lazara da ga stavi na čelo vojske; udovoljeno mu je i dobio je pod svoju komandu više od jednog cijelog odreda (ostali komandanti su bili sam Lazar i “njegov zet”, tj. Vuk Branković). Autor potom iznosi razne detalje o dvijama vojskama, uključujući i to da je Murat poredao kamile u tri reda, jedne ispred drugih, “vezane debelim lancima”. (Ovo je važan detalj, jer se potpuno slaže sa navodom o vezanim kamilama u pismu firentinskih senatora.)…

Tokom bitke jedna grupa njemačkih vitezova probila se kroz redove kamila i prodrla duboko u tursku vojsku. U nastaloj zbrci, mađarski vitez koj se bio zakleo da će se lično boriti s Muratom, podbo je svog konja pravo na sultana, ne bojeći se strijela koje je na njega ispaljivao sam Murat. On se probi, sa kopljem u ruci, i zada mu takav udarac potpomognut konjem u jurišu, da su Muratov štit i oklop potpuno probijeni, a vrh koplja mu se zario četiri prsta duboko u tijelo, i Murat se sruči na tlo teško ranjen. Mađarskog viteza je odmah potom oborila kiša strijela; Murat je uskoro podlegao ranama…

Indentificiranje Muratovog ubice kao mađarskog viteza vrijedi ozbiljno razmotriti. Kao što smo vidjeli, Lazar je gotovo sigurno u svojoj vojsci imao i mađarski kontingent; njegov zet, Nikolas Garai, bio je jedan od najmoćnijih plemića u Mađarskoj i veoma angažovan u balkanskim događajima. Sam Garai nije bio prisutan prilikom bitke, ali svaki vitez višeg ranga koga bi on poslao dobio bi počasno mjesto. Možda ona simetrija sa dvojicom zetova, koja se pojavljuje u epskom predanju, ima neke veze s ovim. Još jedna karateristika ovog epskog predanja bi mogla imati mađarsko objašnjenje…

Među najčuvenijim pjesmama su one koje opisuju podvige devetorice Jugovića, braće koji su se viteški borili i izginuli u bitki. Prema narodnom predanju, oni su bili braća Lazarove žene, kneginje Milice; ali povijest ne zna za njihovo postojanje. Međutim, često se dešava da imena u epskoj poeziji imaju neku, makar i vrlo daleku pozadinu u stvarnosti: čak i najnakićeniji biseri epske mašte možda rastu oko nekog minijaturnog komadića istorijske građe…

U najranije zabilježenoj pjesmi o Kosovu, ime koje će kasnije autori zabilježiti kao “Jugović” u stvari je bilo “Ugović”, a prvi redak u kome se pojavljuje to ime povezuje braću Ugović sa “ugarskim”, tj. mađarskim, plemićima. Možda su Ugovići prvobitno bili “Ugarovići”, mađarski sinovi – mala grupa vitezova koje je poslao Lazarov mađarski rođak. Veza sa Garaiem možda objašnjava zašto su oni, u epu, posmatrani kao neka vrsta svojte kneza Lazara…

Nijedan od ranih kršćanskih izvora ne može se mjeriti sa ovim katatalonskim prikazom kada je riječ o podrobnosti detalja. Ali, postoji još jedan tekst, bugarska hronika napisana u periodu između 1413-21, koja ne samo da daje jednu (vrlo kratku) verziju viteške priče, nego dodaje i jedan vrlo važan element: imenuje viteza koji je ubio Murata. “A među ratnicima biješe čovjek ogromne snage, po imenu Miloš, koji je svojim kopljem pribo nevjernika Murata, baš kao sv. Dimitrije”…  U folklorno-epskoj tradiciji to je uvijek Miloš Kobilić- odnosno uvijek je bio, sve dok jedan nadobudni izdavač iz osamnaestog stoljeća nije odlučio da ga “uljepša” u “Obilić”, u želji da sugerira riječ obilje. Oblik “Obilić” koriste svi suvremeni srbijanski pisci; začudo, čak i vrlo ozbiljni istoričari i književni stručnjaci nastavljaju da ga koriste, mada su potpuno svjesni da se radi o patvorini i očiglednoj izmjeni…

Međutim, po jednoj drugačijoj etimologiji, “Kobilić” se izvodi iz riječi kobila: “Kobilić” bi prema tome značilo “kobilin sin”. U tom smislu je narodna tradicija tumačila ovo ime: prema legendi, Miloša je u djetinjstvu dojila kobila. Podsjetimo se da je osmanski historičar Nešri spominjao vodećeg viteza na srbijanskoj strani po imenu Dimitrije, “Jundovog sina” (Yund-oglu): yund u stvari stara turska riječ koja znači “kobila”… Ostaje nejasno zašto ga naziva Dimitrije umjesto Miloš; možda je pobrkao “Miloš” i “Mito” (deminutiv za Dimitrije), ili se radi o utjecaju popularnog poređenja sa sv. Dimitrijem (kao kod ranije spomenutog bugarskog hroničara). Ali ono što je ovdje važno jeste da se taj “Yund-oglu” opisuje kao komandant Lazarevog lijevog krila, gdje su bile raspoređene strane trupe- što se u potpunosti podudara sa prikazom koji daje anonimni Katalonac…

Ukoliko smatramo da ovo pridonosi vjerodostojnosti katalonske verzije, onda bismo možda trebali razmotriti mađarsko porijeklo vitezovog imena. Vjerovatno bi bilo pretjerano pretpostaviti da je “Miloš” prvobitno bio “Miklos” (mađarska verzija imena „Nikola”, a da je “Kobilović” u stvari nastalo od kaborlovog (”vitez-lutalica” na mađarsko društvo tog doba bilo je još uvijek pod snažnim utjecajem šamanizma koji su Mađari donijeli sa sobom iz centralne Azije… Ali prema svemu što sada znamo, moguće je logično zaključiti da je Murata ubio neko, vrlo moguće neki Mađar koji se zvao, ili čije ime je zvučalo slično, odnosno čije ime je naknadno promijenjeno ili je značilo isto što Miloš Kobilić…

I Lazarova smrt je bila predmetom brojnih različitih priča; i tu su književni zahtjevi narodnog epa igrali važnu ulogu. U nekim verzijama epa, završni, dramatični sukob se dešava između Lazara, koji umire, i Murata, koji je već zadobio smrtonosne rane. Kod otomanskih istoričara, priča je jednostavnija: zarobljenog Lazara dovode pred Bajazida na kraju bitke, koji naređuje njegovo pogubljenje; najranije srpske hronike daju vrlo sličan prikaz…

Verzije prema kojima je Lazar bio vitez koji je ubio Murata prate, naravno, drugu liniju priče; ali ove prilično prozirne pokušaje da se Miloševa uloga pripiše Lazaru, ne treba uzimati za ozbiljno. I ovaj put, Katalonac daje najprozaičniji prikaz; po njemu, ubrzo nakon Muratove smrti gine i Lazar, “nakon što se uključio u borbu protiv Ajna-bega” (komandant anadolske konjice na lijevom krilu osmanske vojske”. Kada bi ovo bilo sasvim istinito, tad bi bilo sasvim razumljivo zašto je srpski narod težio drugačijoj varijanti priče, u kojoj je Lazar imao priliku barem da održi još jedan junački govor prije nego što pogine…

S obzirom na strašne gubitke u ljudstvu na obje strane, postojala je osnova da se na bitku gleda kao na neriješen rezultat za koji je plaćena visoka cijena. Jedan stari srpski vjerski tekst zaključuje: “Obje strane su bile iscrpljene, i bitka je prestala”, više ranih hronika, talijanskih i dubrovačkih, daju približno istu verziju ishoda. Većina savremenih istoričara su skloni opisati bitku kao uglavnom neriješenu, ali uz dvije bitne kvalifikacije…

Prvo, u tehničko-vojnom pogledu, bitka se ipak može okarakterisati kao osmanska pobjeda, zato što se srpska vojska raspala i dala u bijeg, dok je turska na kraju dana zadržala polje u svom posjedu. Drugo, dok su Srbi upotrijebili svoju punu vojnu snagu, Turci su bili u stanju da iz dana u dan dovlače nove i sve jače jedinice. Stoga, dugoročno gledano, ova bitka se s pravom može smatrati velikim porazom srpske strane… Postoje i jasni dokazi da su tako mislili i ljudi s Kosova u sljedećoj generaciji ili dvije: bugarski pisac Konstantin, koji je bio na dvoru Lazarovog sina od 1411, jasno je opisao bitku kao tursku pobjedu. Isto je postupio i katolički biskup Martino Segono, koji je služio na Novom Brdu u prvoj polovici petnaestog stoljeća…

Ali, da li su gledišta pisaca poput Konstantina i Segona uopće predstavljala javno mišljenje? Na ovo nema sasvim sigurnog odgovora. Svaki prikaz bitke sačuvan do naših dana je sačinjen pod pritiskom različitih posebnih utjecaja – vjerskih, književnih i političkih. Nema načina da se prodre u pozadinu tih tekstova i izvora i izvrši neka vrsta imaginarne ankete među lokalnim stanovništvom. Jedino što možemo učiniti jeste da uočimo i pratimo najranije niti predanja koje su, na kraju, utkane u popularni, savremeni “mit o Kosovu” (uglavnom u devetnaestom stoljeću), koji danas prevladava u srpskom načinu razmišljanja…

Pažljivim proučavanjem ranih dokaza dolazimo do zaključka kako su neposredno nakon bitke sačinjene dvije glavne pjesme: “Smrt Lazara” i “Smrt Murata od ruke Miloša Kobilića”. Razrađena je zajednička linija priče koja povezuje ove dvije, a dodate su i neke druge pjesme, kao što je ona o kneginji Milici i njenoj braći Jugovićima ili Ugovićima. Međutim, počev već od petnaestog stoljeća, jasno je da je najpopularnija od svih bila pjesma o Milošu Kobiliću. (To je pjesma kojoj je slovenački putnik Benedikt Kuripešič posvetio svoj prikaz iz 1530, opisujući je kao takvo slavljenje srpskog junaštva, da se cijela bitka doima kao poraz Turaka)…

Ipak, tradicija narodnih pjesama se teško može koristiti kao direktni dokaz “javnog mišljenja” o političkim pitanjima: kako bi se ona tako tumačila, tada bismo trebali izvući sasvim drugačiji zaključak iz činjenice da je najpopularniji junak u narodnoj poeziji- daleko popularniji od Lazara i vjerovatno popularniji čak i od Miloša Kobilića- bio Marko Kraljević, osmanski vazal, koji je gotovo sigurno davao vojnike za Muratovu vojsku i koji se možda i sam borio u njoj…

Ideja da ova folklorno-pjesnička tradicija posluži kao građa za samu suštinu posebne vrste historijsko-nacionalne samosvijesti kod Srba u stvari je produkt devetnaestog stoljeća. Nacionalistički nastrojeni autori i graditelji nacije, poput Vuka Karadžića (utjecajni sakupljač narodnih pjesama sa početka devetnaestog stoljeća i autor rječnika) i Petra Petrovića Njegoša (pjesnik i kneževski vladar Crne Gore, čija je poznata epska poema “Gorski vijenac” objavljena 1847), uzeli su elemente narodnog kosovskog predanja i pretvorili ih u nacionalnu ideologiju. Ni ovo ne treba da nas čudi…

Devetnaesto stoljeće je bilo period u kojem je došlo do razvoja nacionalnih identiteta u mnogim dijelovima Evrope; u slučaju Srbije, sama ideja o formiranju nezavisne nacionalne teritorije nužno je podrazumijevala pobunu ili rat protiv osmanskih Turaka. Nacionalni mit zasnovan na simboličnom tretnutku turskog osvajanja, istovremeno usredotočuje svu pažnju na neprijatelja i podsjeća Srbe na slavnu prošlost prije Osmanlija…“ (odlomci iz knjige britanskog publiciste i historičara Noela Malkolma: “Kosovo – kratka povijest”)

Epilog…

Nakon smrti kneza Lazara Hrebeljanovića na Kosovo polju, njegovu zemlju je u ime maloljetnog sina Stefana Lazarevića vodila kneginja Milica. Čim je sultan Bajazit I učvrstio svoj položaj na osmanlijskom dvoru, pred kneginju Milicu postavljena su tri uvjeta: da godišnje plaća dogovoreni danak, da šalje srpsku vojsku pod osmanlijsku zastavu i da se njena kćerka Olivera uda za sultana… Tako je najmlađa kćerka kneza Lazara sa 16 godina ušla u politički brak sa sultanom Bajazitom I, kako bi poslije Kosovskog boja pokušala obezbijediti opstanak svojoj zemlji… Historiografija je složna u činjenici da je Olivera bila najomiljenija žena u haremu sultana Bajazita I, a njen bat Stefan Lazarević istinski sultanov vazal. Nakon Olivere i maloljetna Mara Branković, kćerka despota Đurađa i unuka Vuka Brankovića, završila je na osmanslijskom dvoru kao druga žena sultana Murata II…

Sklapanjem brakova između nasljednika glavnih aktera na Kosovo polju prolongiran je konačni pad Srbije, sve do 1459. godine i gubitka Smedereva. Naime, nakon smrti despota Lazara Brankovića srpska vladarska kuća je saveznika, uz aminovanje Ugarske, potražila u Bosni. Za nasljednika despota Lazara Brankovića postavljen je bosanski princ Stjepan Tomašević, koji se oženio njegovom kćerkom, a praunukom Vuka Brankovića- Marom (Jelenom)… No ubrzo je pod osmanlijsku šapu potpala i srednjovjekovna Bosna (1463.), a posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević bio je pogubljen… Posljednja bosanska kraljica Mara postaje udovica sa šesnaest godina… Nakon bijega u Dalmaciju, ona je igrom sudbine završila na osmanlijskom dvoru gdje je uživala velikodušnu zaštitu sultana Bajazita II… Historiografija ne spori činjenicu da je nakon Kosovskog boja i treća srpska princeza uživala privilegij sultanove miljenice???

Naredni blog u petak 20h…