instant fap
NaslovnicaBlog

Amir Kurbegović: O porijeklu sanskih rodova

Amir Kurbegović: O porijeklu sanskih rodova

Koje je porijeklo sanskih Bošnjaka?

„Veći dio Muslimana došao je u ove krajeve iza austrijsko-turskog rata 1683-1699. godine, kada su Turci izgubili skoro svu Liku i još neke dijelove u Hrvatskoj. Neki su Muslimani tada ostali u Lici i prešli na katoličku vjeru, ali se veći dio doselio u Bosnu, pa i sanski kraj. Drugo veće naseljavanje Muslimana u ove krajeve je bilo iza tkz. Laudonova rata (1791. g.), kada su morali napustiti Kordun koji je Austrija zauzela.

Prema istraživanjima Milana Karanovića, sve do prije 50 godina je bilo očuvano predanje da se stanovništvo sela Vrhpolje i Hrustovo, doselilo najvećim dijelom iz Like. Vjerovatno da je dosleljenika iz Like bilo i u drugim sanskim naseljima, kao na primjer u Tomini, gdje su se, prema H. Kreševljakoviću, naselili begovi Kurbegovići“. (B. J. Bokan, n. d., str 97-98)

Upravo na primjeru roda Kurbegovića mogli smo se uvjeriti da je teza o masovnom porijeklu bošnjačkih porodica prvenstveno iz Like, predstavlja klasičnu zabludu. Identičan slučaj važi i za sanski ogranak roda Alagića, jer su obje porodice po „predanju“ porijeklom iz Like. Sasvim je jasno da su ti rodovi porijeklom iz nekadašnje Hercegovine, tačnije iz Bokokotorskog zaljeva. Poznata je činjenica da su Bokokotorski rodovi bili starosjedilački, a da su u novim sredinama prozvani hercegovačkim. Zar to ne znači da je njihovo porijeklo upravo domicilno- hercegovačko, a nikako ličko? U čemu je poenta?

Razlika je u tome što su autohtoni Bošnjani, u vremenu vladavine posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, bili izloženi pritisku rimske kurije i procesu prekrštavanja na katoličku vjeru. Veliki dio starosjedilačkih Bošnjana je pobjegao na sigurnija utočišta, koja je pronašao u zemlji Hercegovoj. Tu su i dočekali pad srednjovjekovne Bosne. Najvećim dijelom protjerani Bošnjani, s vremenom, prihvatili su islamsku vjeru.

Širenjem granica Osmanlijskog carstva prema sjeveru, nenaseljeni predjeli Bosanske krajine, Like, Dalmacije, Slavonije itd., naseljavani su pravoslavnim vlaškim stanovništvom iz Rumelije i ostatka Carstva, koje se u dobroj mjeri na tim područjima dugo očuvalo. Velikosrpska historiografija implementirala je apsolutno suprotne teze zasnovane na nevjerodostojnim izvorima, a u najvećoj mjeri izmišljnim „predanjima“. U toj varijanti zaživjela je teza, da se većina bošnjačkih porodica naselila na sansko područje nakon osmanlijskih gubitka teritorija Like i Korduna.

Drugim riječima kazano, to je značilo da su današnji sanski Bošnjaci porijeklom poturčeni Vlasi ili u boljoj varijatni naseljeni autohtoni Turci. Takva teza u historijskoj nauci mora se odbaciti iz prostog razloga što se tadašnje vlaško, a sadašnje srpsko stanovništvo, stoljećima održalo na tim područijima i nakon osmanlijskih gubitaka teritorija. Na drugoj strani, servirana je neutemeljena teza da je najvećim dijelom pravoslavno stanovništvo na sansko područje naseljeno iz nekadašnjeg Huma, što bi značilo da ono ne potiče od pomenutih Vlaha.

Uvidom u deftere iz tog vremena jasno se vidi da je vlaško stanovništvo na novonaseljenim prostorima bilo dominantno. Zar to ne bi trebalo značiti da vlaško stanovništvo nije prelazilo na islamsku vjeru, u nekoj značajnijoj mjeri? Također, u podacima iz deftera primijetna je činjenica da su brojni friško prekršteni Bošnjani, vrlo rado prihvatali islamsku vjeru. Tvrdnju da se protjerano bošnjačko stanovništvo naseljavalo na sansko područje najvećim dijelom iz Hercegovačkog sandžaka, potkrepljuje i otvorena pretpostavka da su se protjerani Bošnjani napokon vratili svojim kućama. Zato su putevi sudbina nepredvidivi, a ponekad i pravedni.

Šta je uzrok seobe bošnjačkih rodova iz Hercegovine u Bosansku krajinu?

„Kuga u Hercegovini u 19. stoljeću pomori mnogo stanovnika, a što je značajno otada pravoslavno stanovništvo postade brojnije, jer je po planinama kuga imala manji efekt. To tvrdi Jefto Dedijer. Tada je počelo uzmicanje muslimanskog stanovništva s prostora istočne Hercegovine“. (S. Lavić,”Pusti krajolici: bošnjačka prezimena (rodovi) u povijesnom i prostornom kontekstu istočne Bosne i Hercegovine, Godišnjak BZK Preporod, Sarajevo 2008., str. 42-73)

Koje je porijeklo roda Boškovića?

Klasičan primjer navedene teze je sanski ogranak roda Boškovića. Upravo ovaj rod, na prvi pogled, asocira naivne bošnjačke tumače historije da se radi o poturčenim Vlasima. Bez upuštanja u dublje analize porijekla sanskog ogranaka roda Boškovića, prof. dr. Ahmed Bišćević je u autorskom radu čisto informativno konstatirao:

„Porodica Bošković je došla iz Like u Sanski Most oko 1900. godine. Jedan od doseljenika ove porodice je Bego Bošković. Bego (1850-1938) sin Bećira, je bio oženjen sa Nurom (umrla-1950). Porodica Bege Boškovića se nastanila u naselju Barice, tj. između Muhića i Alagića. Kroz Baricu teče jedan krak rijeke Zdene. Bego je bio poljoprivrednik. Djeca Bege i Nure su. Hase, Himzo, Đula, Hatidža, Ćamka i Emina“. (A. Bišćević,”Starosjedioci i nasljednici- Sanskog Mosta”, str. 123)

Nažalost, autor je apsolutno zanemario podatke iz zemljišnih knjiga za sansko područje, jer uvidom u iste jasno se vidi da ogranak roda Boškovića nije u Sanski Most doselio iz Like, nego iz Miljevca kod Lušci Palanke. (V. i E. Bišćević,”Naseljena mjesta općine Sanski Most”, str. 494)

Pored pomenutog Begana (Bećira) Boškovića iz Miljevaca, pominju se i njegovi rođaci, od kojih mu nijedan nije brat, što se vidi po imenima očeva. To znači da su se Boškovići davno naselili u Miljevce i da se rod već uveliko razgranao. Većina sanskog ogranka roda Boškovića preselila je odmah nakon austrougarske okupacije u Šehovce. U zemljišnim knjigama pojavljuje se vlasnik posjeda u Pobriježju i Sanskom Mostu, Sulejman (Munira) Bošković iz Šehovaca. (V. i E. Bišćević,”Naseljena mjesta općine Sanski Most”, str. 98, 277)

Ako imamo u vidu činjenicu da je od pomenutih vlasnika oduzetih posjeda jedino Hadžan, sin Mustafe, u drugom koljenu potomak jednog od, vjerovatno, braće Smaila ili Ahmeta, proizilazi da su ovdje u pitanju tri generacije roda Boškovića. Također, za pretpostaviti je da su Bećir, Salko, Smail, Ahmet i Munir, braća ili od braće djeca, a to znači da su u Miljevcima već živjele četiri generacije roda Boškovića.

Oni su se u Miljevce naselili stotinjak godina prije preseljenja u Sanski Most i Šehovce početkom XX stoljeća. Početkom XIX stoljeća bošnjački rodovi nisu se na sansko područje naseljavali iz Like, koja je dotad već jedno stoljeće bila izgubljena za Osmanlije, nego iz nekadašnjeg Hercegovačkog sandžaka. Nema nikakvih dilema da je sanski ogranak roda Boškovića, početkom XIX stoljeća doselio iz Hercegovine, bježeći pred najezdom epidemije kuge. Šta kaže historiografija?

„BOŠKOVIĆ (p, k), stare porodice u južnoj Hercegovini. Boškovići (p) su nastanjeni u Kremenom Dolu (Površ, Trebinje) i Mrkonjićima u Popovu. U Kremenom Dolu su ”najstariji u selu”. Živjeli su u selu Prevraće, jugozapadno od Kremenog Dola, odakle su se za vrijeme tursko-mletačkog rata ”uklonili od straha” u Kremeni Do na aginsku zemlju. Slave Jovandan (75.135).

U Mrkonjiće su se doselili iz Krivodola u Crnoj Gori. Slave Nikoljdan (84: 171). Ima i u Hodbini (Mostar). Smaatraju se porijeklom iz Crne Gore. Slave Đurđevdan. Nekada ih je bilo i u Jasenici (Lug, Trebinje). Promijenili su prezime i odavna se zovu Milakovići (59:269, 317). Živjeli su i u Orahovu dolu (Popovo), ali su prešli u katolike i promijenili prezime. Sada se zovu Kristići.

” I Nikola Bošković, otac Ruđera Boškovića, otišao je u Dubrovnik kao pravoslavni”. Boškovići iz Orahova Dola su ” davnašnji doseljenici iz Bosne” (84: 63, 80).

Boškovići (k) su rod u Hutovu (Neum). Doselili su iz stolačkih Dubrava (84: 190). Boškovića ima i u Ljutom Docu (Široki Brijeg). Nekada su se zvali Lepan i pod ovim prezimenom spominju se u Jarama i Uzarićima 1743. godine (189:29).  Prezime je veoma rašireno u Hercegovini. U maticama župe Grad u Dubrovniku ”spominju se treidesetak puta, a izgleda da su bili najbrojniji među hercegovačkim doseljenicima u drugoj polovini 17. stoljeća (213:152)“. (R. Milićević,”Prezimena u Hercegovini”, str. 248-249)

Dok se srpska i hrvatska historiografija ne usaglase oko nesporazuma po pitanju porijekla čuvenog naučnika Ruđera Boškovića, čiji su korijeni iz hercegovačkih sela, važno je naglasiti da su Boškovići katolici masovno bježali u Dubrovačku Republiku. U tamošnjim arhivima postoje brojna svjedočanstva o njihovim prebjegu iz Hercegovačkog sandžaka. Tako je Sivrić  na osnovu brojnih vjerodostojnih dokumenata ispravno utvrdio mjesto porijekla najvećeg broja doseljenih rodova: „Svi spomenuti Boškovići su iz Orahova Dola u Popovu… Osim u Orahovu Dolu ima ih u Cicrini, Veljoj Međi, Ravnom i Čvaljini. (M. Sivrić,”Migracije… 1667.–1808”,  H. Z. – VI/03, str. 322, 352).

Ako na stranu odvojim porijekla ogranaka koji su u Hercegovinu doselili iz Crne Gore i onih koji su prije ili kasnije promijenili prezime (Milakovići, Kristići, Lepani i drugi), ostaje nam izvorni rod Boškovića. Ovom prilikom izdvojit ću bitne sugestije oba autora: „Boškovići iz Orahova Dola su ”davnašnji doseljenici iz Bosne” i „Svi spomenuti Boškovići su iz Orahova Dola u Popovu“. Zar oba autora ne tvrde da su Boškovići iz Orahovog Dola bili centralni ogranak.

Prvi autor potvrđuje izvorni podatak, koji govori da se ogranak roda Boškovića od davnina naselio u Hercegovinu, ali što je veoma važno- iz Bosne. Ko je bježao u Hum (Hercegovinu) neposredno prije pada srednjovjekovne Bosne? Boškovići su bili Bošnjani koji su prebjegli u Hercegovinu, nakon brutalnih i aktivnih ataka rimske kurije na tkz. heretike, za vrijeme vladavine posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Nije sporno da su pojedini ogranci roda Boškovića prešli na katoličku vjeru i oni su masovno iselili u Dubrovačku Republiku, najvećim dijelom do sredine XVII stoljeća. To potvrđuje i drugi autor.

Na hercegovačkim prostorima ostali su živjeti potomci roda Boškovića, koji su za vrijeme Osmanlija napustili manihejsku vjeru, zbog koje su i prozvani hereticima, te pobjegli iz pakla Bosne u Hercegovu zemlju. Upravo je taj ogranak roda Boškovića autohtoni bošnjački. Padom srednjovjekovne Bosne i dolaskom Osmanlija na naše prostore, apsolutna većina Bošnjana dobrovoljno je prešla na islamsku vjeru.

Starosjedilački ogranak roda Boškovića prezime je dobio po nazivu tadašnjeg pripadnika vjere bosanske- Bogumil. Bošnjački ogranak roda Boškovića opstao je u Hercegovini preko tri stoljeća i puno prije doseljavanja na sansko područje generacijama su bili muslimani. S obzirom da se sanski ogranak roda Boškovića početkom XIX stoljeća vratio na prostore Bosanske krajine, ali sa već višestoljetnom pripadnošću islamskoj vjeri, proizilazi da na ovim područijima mora postojati još takvih ili sličnih primjera.

Koji su rodovi tipično sanski?

Jedan od rijetkih sanskih rodova, za koje nisam uspio pronaći nikakve podatke o njihovom porijeklu, jesu Trožići. Ako izuzmemo podatak da je braću Trožić krajem XIX stoljeća posjetio austrougarski istraživač W. Radimsky, koji je na njihovoj zemlji otkrio peć za taljenje željeza još iz rimskog doba, rod Trožića kao da nije postojao u vremenu Osmanlija. Jednostavno, tragova o porijeklu tog roda nema ni u jednom drugom području.

Kako tragova o porijeklu Trožića nema nigdje drugdje osim u Šehovcima, onda bi to trebalo značiti da su oni izvorni sanski rod. U prilog takvoj tvrdnji ide i činjenica, da je život ljudi u Šehovcima trajao u kontinuitetu još od perioda prahistorije. Da li je sanski rod Trožića u pravom smislu te riječi domicilni? Ili se prije svih drugih vratio na svoju zemlju nakon propasti Bosanskog kraljevstva?

Tema o rodu Trožića može biti ključna u procesu dokazivanju sasvim drugačijih teorija o porijeklu sanskog stanovništva. Postoji opravdana bojazan da se tako važni podaci nikad neće ni otkriti. No bez obzira na mogući ishod, sa velikom dozom uvjerenja preferiram mišljenju da je sanski ogranak roda Trožića najstariji na našem području. I sam naziv Trožić asocira na starobosanski korijen. Trožići su u svom vlasništvu imali nemale zemljišne posjede, ali isključivo u Šehovcima. Podosta tih zemljišnih posjeda im je oduzeto.

I ogranak Talundžića može se tretirati domicilnom sanskim rodom. Njihovo porijeklo ne veže se ni za jedno drugo područje, osim za Stari Majdan. S obzirom da su Talundžići starosjedioci u Starom Majdanu, vrlo lako je moguće da se rod među prvim naselio u nekadašnji centar sanskog područja. Je li njihov rodonačelnik potomak starih Bošnjana, koji se vratio kući nakon osmanlijskih osvajanja, još uvijek se ne zna!?

Ono što se zna je podatak iz zemljišnih knjiga, da se rod Talundžića ubrajao u zemljoposjedničke. Prema tim podacima pojavljuju se tri generacije vlasnika oduzetih zemljišnih posjeda: Smailaga, sin mu Abdurahman te unuci Muhamed i Husein. Veliki zemljišni posjedi u vlasništvu roda Talundžića razgranali su se širom sanskog područja, a bili su u sljedećim mjestima: Stari Majdan, Stara Rijeka, Brdari, Dževar, Suhača, Bojište, Naprelje, Gornji Kamengrad, Pobriježje, Kljevci i Kijevo. (V. i E. Bišćević, ”Građa za historiju općine Sanski Most, str. 331). Većina ovih zemljišnih posjeda Talundžićima su oduzeti nakon austrougarske okupacije i ona je po tom pitanju jedna od najoštećenijih staromajdanskih porodica.

Pored navedenih, ogranak roda Kugića iz Modre je tipični sanski. Kugići su imali manje zemljišne posjede u Modri i Lipniku, koji su nakon austrougarske okupacije u najvećem dijelu oduzeti.

Naredni blog u petak 20h…

KOMENTARI