U periodu juni i juli mjesec 1992. godine pripadnici velikosrpske vojske i milicije, među kojim su bili: Šaović Dušan zvani „Nunja”, Mudrinić Dušan zvani „Medeni”, Kajtaz Daniluško zvani „Dane“, Krunić Milorad zvani „Mićo“, Vujanić Drago i drugi, učestvovali su u odvođenju civila koji su bili zatočeni u Stanici javne bezbjednosti, garažama Betonirke, OŠ „Hasan Kikić”, Sportskoj dvorani SŠC i fabrici ”Krings”- u logor „Manjača”. Zatočenike su pretrpavali u kamione, tukli ih, iscrpljene utjerivali, a nakon dolaska u logor „Manjača” prilikom izlaska iz kamiona, odvajali su i zlostavljali logoraše kojim se gubi svaki trag. Također, formirali bi špalir za tuču kroz koji su prolazili logoraši izašli iz kamiona… Do ulaska u krug logora ”Manjača” valjalo je preživjeti neviđenu torturu… A unutra, opet, „velikodušna dobrodošlica“…
6. juni…
Dana 06. 06. 1992. godine, po dolasku na Manjaču, nakon što su parkirana, jedan za drugim, tri kamiona, cerade su bile otvorene te je logorašima naređeno da silaze sa kamiona, stanu sa strana kamiona, s rukama naslonjenim na kamion i raširenih nogu. Prilikom izlaska iz kamiona, od ostalih zatvorenika odvojena je grupa od 6 ljudi, koji su pretučeni na posebno surov način, udarajući ih rukama, nogama, kundacima, palicima, po svim dijelovima tijela, nanoseći im tako teške povrede od kojih su ostali nepomično ležati u krvi, nakon čega su njihova tijela vraćena u kamion i odvezena u nepoznatom pravcu od kada im se gubi svaki trag.
Na Sudu BIH, u predmetu Kovačević Nikola (ex Kajtaz Daniluško), o navedenom događaju svjedočili su očevidci. Izdvojit ću nekoliko svjedočenja preživjelih sanskih logoraša:
Svjedok Nedim Biščević, koji je na Manjaču odvežen iz Sportske dvorane SŠC, sjeća se i tvrdi da nikad neće zaboraviti kako je po dolasku na Manjaču, nakon što su otvorene cerade kamiona, vidio „puno četnika u četničkoj ikonografiji sa šajkačama, kokardama, kamama”, a koji su po „skidanju” zatočenika sa kamiona, jednog po jednog tukli, pa tako i njega samog…
Tom prilikom Nedim Biščević je čuo Kajtez Daniluška kako govori „držite ga, to je sin Fajke Biščevića”. Svjedok Nedim Biščević se prisjeća kako se, misleći da se radi o njemu samom, uplašio, da bi odmah potom vidio kako na travi Daniluško, Atlija Milan i Šlez Slaviša tuku njegovog brata Harisa, između ostalog čizmama, uslijed čega Harisu teče krv na nos, na usta i na uši. Nakon toga su grupu od šestorice, uključujući i njegovog brata izdvojili u stranu. Ovo je trenutak u kojem je svjedok posljednji put vidio svog brata Harisa. Nedim Biščević je pojasnio da je od šestorice izdvojenih lično poznavao pet ljudi: brata Harisa, Mehadžić Nerona, Jelečević Jasmina, „Šimu” i „Apača”…
Svjedok Zikret Zukić je također svjedočio. Po dolasku na Manjaču, nakon što su parkirana jedan za drugim tri kamiona, cerade su otvorene, te je zatočenicima naređeno da silaze s kamiona, stanu sa strana kamiona, s rukama naslonjenim na kamion, raširenih nogu. Zikret Zukić se sjeća da je prilikom izlaska iz njegovog kamiona odvojena jedna grupa ljudi, njih četiri-pet koje je poznavao: Haris Biščević, Bahtić Eniz, zvani „Šime”, koji je bio konobar, Mehadžić Neron, zvani „Nerko” i izvjesni Pašić, koji je imao kuću kod Mašinskog mosta. Ove ljude izdvojili su oni koji su bili u pratnji tog transporta Sanski Most-Manjaca, a u transportu je bio između ostalih Kajtez Dane, kojeg je svjedok lično vidio u svojoj neposrednoj blizini. Zikret Zukić je siguran da ovi izdvojeni ljudi nisu ušli u „Manjaču”, jer je bio zadužen za „sobnog starješinu”, pa je bio dužan znati brojno stanje ljudi, a također i lično poznaje izdvojene, pa je siguran da oni nisu ušli u štalu, u koju je ušlo 136 ljudi…
Svjedok Enis Šabanović je također potvrdio da su zatočenici po izlasku iz kamiona morali stati uz kamion, sa rukama gore, glavom dolje. Prisjeća se kako je za sebe čuo komentar da mu, iako je doktor, „neće pomoći ni Ženevska konvencija”. Međutim, Enisa Šabanovića nisu tukli odmah po izlasku iz kamiona, ali se sjeća da je Dane tada izvodio zarobljenike, te uzimajući ih za ruku, pojedine odstranjivao. Enis Šabanović je vidio da je Mehadžić Neron, koji je bio među izdvojenim, ubijen. Svjedok je tu noć imao obavezu da obilazi i daje vodu ljudima koji su imali šećernu bolest i tako zna da među ljudima koji su zajedno s njim dovezeni na Manajču, nije bilo šest-sedam mladića.
Iz masovne grobnice”Hazići- Pavići” (opš. B. Luka), 24. 05. 2007.,ekshumirana su tijela šestorice sanskih logoraša: Bahtić (Hasan) Ermin, Bišćević (Faik) Haris, Hadžiahmetović (Esad) Medin, Jelečević (Aiz) Jasmin, Mehadžić (Esad) Neron i Pašić (Jusuf) Fajko…
11. juni…
Svjedok Ilijaz Mehmedović navodi da se dobro sjeća optuženog Kovačevića u vrijeme deportiranja zatočenika iz logora „Betonirka” na Manjaču, koje se desilo 11. 06. 1992. godine. Ilijaz Mehmedović se sjeća da je optuženi tom prilikom stajao kraj izlaznih vrata kada je pred „Betonirku” došao kamion koji je već bio pun ljudi, kako bi isti dopunili sa još šestoricom, među kojima je bio i sam svjedok. Ilijaz Mehmedović se dobro sjeća kako je optuženi tada rekao: ,,E, ovde vam je bilo lijepo, sad idemo malo na logorovanje”.
U pratnji kamiona bilo je auto. Svjedok ne zna ko je došao u tom automobilu koji je pratio kamion sa zatočenicima, ali se sjeća da je, nakon što su dovezeni na Manjaču, prilikom izlaska iz kamiona vidio optuženog Kovačevića i Krunić Milorada-Miću. Po silasku sa kamiona uslijedilo je batinjanje zatočenika, u kojem je učestvovao i optuženi Kovačević. Ilijaz Mehmedović posebno izdvaja kako se sjeća da je optuženi pretukao Dedić Ejuba zv. Vuk.
I svjedok Mehmed Mujagić navodi daje 11. 06. 1992. godine kamion koji je došao po zatočenike Sportske dvorane, među kojima je bio i on sam, njegov brat Elvir, Ćapi Topalović kao i još jedan broj ljudi koje svjedok poimenično nabraja, po ukrcavanju zarobljenika, krenuo, da bi se kasnije zaustavio pred „Betonirkom”, kada u kamion ulazi i Dedić Ejub…
Mehmed Mujagić se sjeća da je vidio Kajtez Daniluška koji je ušao u krug „Betonirke” i stao je sa Mićom Krunićem, bivšim policajcem. Po dolasku na Manjaču, Mehmed Mujagić je vidio sa desne strane kamiona optuženog, iza kojeg je stajao Mićo Krunić, koji je držao svesku i prozivao. Po silasku sa kamiona, prozivani zatočenici su premlaćivani palicama. Topalović Ćapi je iskočio iz kamiona, a Kajtez Daniluško je krenuo za njim i počeo ga tuči, zajedno sa još jednim licem, pri čemu su se čuli tupi udarci od čizme. Uslijed tog batinjanja Ćapi je toliko glasno ječao da je, kako svjedok kaže, „Manjača ječala”.
Čuo je kako Kajtez psuje Ćapiju majku, da bi, nakon što su ga pretukli, čuo kako je Kajtez, koji je od svjedoka stajao na udaljenosti od metar do metar i pol sa desne strane, tom drugom rekao „Uhvati ga za noge da ga ubacimo”. Tako su i uradili. Od tada se Topalović Ćapiju gubi svaki trag, kao i još petorici zatočenika koji nisu prozvani sa siđu sa kamiona, pa su prema tome i ostali na kamionu, među kojima su, prema sjećanju svjedoka, bili njegov stric Rufad Mujagić, dvojica nećaka po prezimenu Rekić, izvjesni Tofo koji je stanovao na Otokama i izvjesni Mido, šura Hase Topalovića.
Svjedok Mujagić je dalje izjavio da gaje prilikom izlaska sa kamiona udario Kajtez Daniluško, kojeg i ovaj svjedok poznaje od ranije, jer su zajedno išli u Osnovnu školu „Hasan Kikić”. Oni su se, kako kaže svjedok, prije rata, svaki put kad bi se vidjeli u gradu, i pozdravili.
I svjedok Adem Seferović, koji je zajedno sa drugim zatočenicima iz logora „Betonirika” dovezen na Manjaču dana 6.6.1992. godine, pomenuo je da je prilikom svakog dovoženja zatočenika na Manjaču vraćen po jedan broj ljudi. Među tim vraćenim bio je i Ćapi, a to se desilo 11.06…
Iz masovne grobnice ”Manjača- Stričići”(opš. B. Luka), 24. 05. 2007.,ekshumirana su tijela šestorice sanskih logoraša: Alagić (Kadir) Teufik, Jahić (Ibro) Mirzet, Mujagić (Mehmed) Rufad, Rekić (Jusuf) Ilijas, Rekić (Hasib) Sadik i Topalović (Jasim) Safet…
Iz iste masovne grobnice ekshumirano je još 5 tijela, nestalih u ljeto 1992. godine: Baltić (Hakija) Hikmet, Buljubašić (Bibo) Mesud, Buljubašić (Muho) Muharem, Hasanić (Hilmija) Nijaz i Pršić (Huse) Kasim- svi iz Vrhpolja, pripadnici Ključko- sanskog bataljona…
07. juli…
Iz tri garaže Betonirke radi odvođenja u logor „Manjača”, potrpano je 66 logoraša. Prije samog pokreta, oni su bili teško pretučeni. U tako teškom stanju logoraši su ušli u parkirani kamion. U njemu nisu imali prostora, nego su bili natrpani jedan na drugog, te zatvoreni pod ceradu kamiona koju zatvorenici nisu smjeli podići zbog prijetnje naoružanih u pratnji. Kamion je iz Betonirke otišao pred Sportsku dvoranu u Sanskom Mostu, gdje su čekali da i tamošnje logoraše potrpaju u kamione, radi prevoženja u logor ”Manjaču”.
Po dolasku na Manjaču i izlasku iz kamiona, ispred ulazne kapije, u tom kamionu bilo je najmanje 19 mrtvih, koji su se uslijed velike vrućine, povreda i iscrpljenosti – pogušili. Pogušene logoraše su Ismet Kolaković, Salahudin Ćehajić, Samir Ćehajić i još jedan logoraš, istovarili sa kamiona na prostor ispred ulazne kapije logora ”Manjača”, da bi ih poslije vratili ponovo u kamion, jer je uprava logora odbila primiti takve zatvorenike i oni su odvezeni nazad u Sanski Most. Zajedno s njima pratnja je utrpala logoraše koji su pružali pomoć nastradalim. Od tada im se gubi svaki trag…
Na okolnosti gušenja logoraša u transportu za Manjaču dana 07. 07. 1992. godine, osim svjedoka-očevidaca, na Sudu BIH svjedočili su posredno još tri svjedoka. Jedan od njih je Dragan Majkić, koji je 1992. godine bio načelnik SJB Sanski Most, da bi 1. maja te godine bio smijenjen i na njegovo mjesto postavljen Mirko Vručinić, član Kriznog štaba Srpske opštine Sanski Most. U svom iskazu Dragan Majkić je rekao kako su osobe koje su bile privedene u Sanskom Mostu i bile zatočene u različitim objektima, jednog dana u mjesecu julu, potrpane u kamione i prebačene na Manjaču.
Ovo je bilo najmasovnije prebacivanje ljudi na Manjaču, a zna da se 27 ili 28 ljudi ugušilo na putu. Čuo je da su umrli vraćeni u grad, odnosno odveženi i zakopani na Ušću Dabra. Oko l ili 2 sata poslije ponoći, došli su policajci koji su donijeli spisak ljudi, rekavši da se radi o ljudima koji su se pogušili u transportu, pa su ih vratili jer ih na Manjači nisu htjeli primiti. Dragan Majkić se sjeća da je na spisku bilo četiri ili pet njemu poznatih ljudi, među kojima predsjednik Prekršajnog suda Muhić i njegov brat, koji je radio u Vatrogasnom društvu.
O događaju koji se odnosi na gušenje logoraša posredno su svjedočili dr. Boško Grubiša, koji je od 04. 05. 1992. godine bio direktor Doma zdravlja Sanski Most i dr. Stanko Erceg, koji je 1992. godine radio kao ljekar u Domu zdravlja. Oni su potvrdili da su, negdje u ljetnom periodu 1992. godine, potpisali spisak ljudi koji su se, kako im je rečeno, ugušili prilikom transporta za Manjaču.
Ni dr. Grubiša, kao ni dr. Erceg nisu izvršili uviđaj, odnosno nisu vidjeli tijela ljudi za koje su konstatirali da su umrli od asfiksije. Boško Grubiša je objasnio da je predmetni dokument, na kojem ispod spiska stoji: „Po prijedlogu Suda Sanski Most i SUP-a Sanski Most izvršen je uviđaj napred imenovanih Ijekarska komisija u sastavu Dr. Grubiša Boško i Dr. Erceg Stanko i ustanovili smo da gore imenovani su umrli od asphixiae”, potpisao unatoč tome što stvarno nije izvršen uviđaj, jer mu je Boško Banjac, koji je donio spisak, prenio daje takvo naređenje Kriznog štaba. Stanko Erceg je potpisao isti dokument, bez obavljenog uviđaja, nakon što mu je direktor Grubiša faktički naredio da isti potpiše, te se i sam prvi potpisao.
Naoružana pratnja nije upravi logora predala logoraše koji su pokušali pomoći ljudima koji su se gušili. Iskaz svjedoka-očevidaca:
Tog dana, Nedim Biščević i još nekoliko zatočenika su se vraćali sa okopavanja krompira na poljima koja su se nalazila na nekih kilometar udaljenosti od samog logora. Pošto su krompir okopavali na najudaljenijoj njivi, posljednji su i ušli u krug Manjače i otišli na ručak. U tom momentu s desne strane vidjeli su tri šlepera „Agrokomerca” i još jedan kamion kako dolaze, ali su tada morali završiti ručak i otići u štalu. Kako je štala u kojoj je Nedim Biščević bio smješten bila prva do te „kuhinje”, čuli su žamor, krike i jauke, da bi mu, poslije izvjesnog vremena komšija Selman Tica rekao: „Eno Ede…na ulazu”.
S obzirom da su logoraši morali biti tihi „kad šarenci uđu”, jer bi inače bili tučeni ukoliko bi se čuo razgovor u štali, Nedim Biščević je tada puzeći sa svog mjesta došao do kraja štale i kroz daske vidio sa vanjske strane na travi gomilu ugušenih ljudi, a za koje je znao da su ugušeni jer je, s obzirom da je medicinske struke, mogao prepoznati simptome mrtvačke ukočenosti.
Tada je Nedim Biščević vidio kako njegov brat Edo polijeva vodom pet ili šest ljudi i pokušava im dati umjetno disanje. Iza, naslonjen na kamion, bio je Kajtez Daniluško. Nedim Biščević se sjeća da je u tom momentu kad je prvi put vidio brata, Edo bio u farmerkama, tenama i imao je majicu sa flekama i „konjički klub” amblem, da bi poslije izvjesnog vremena, kada je ponovo provirio, Edo bio u crnoj majci. Nedim Biščević je tada zadnji put vidio svog brata blizanca, Edina Biščevića…
Iz masovne grobnice „Ušće Dabar” (opć. Sanski Most), 17. 07. 2001., ekshumirano je devetnaest tijela sanskih logoraša:
Bajraktarević (Hakija) Jasmin, Delić (Ivo) Adam, Durmišević (Vehid) Salahudin, Halimović (Avdo) Mirsad, Hodžić (Salih) Hivzo, Hodžić (Aziz) Ismet, Hukanović (Safet) Sevdaga, Jakupović (Hasan) Adem, Jusić (Tale) Ramo, Kamić (Mustafa) Fadil, Matanović (Ante) Vinko, Materić (Jusuf) Besim, Mehić (Husein) Izet, Mlinar (Mato) Josip, Muhić (Jusuf) Dževad, Muhić (Jusuf) Nedžad, Mujadžić (Avdo) Zijad, Pršić (Omer) Muharem i Talić (Ibrahim) Kemo.
Iz masovne grobnice”Dragoraj” (opš. Mrkonjić- Grad), 19. 04. 2000.,ekshumirano je sedam tijela sanskih logoraša: Bišćević (Faik) Edin, Burnić (Mustafa) Enver, Delić (Hajro) Mirhad, Hadžić (Mujo) Mustafa, Kerić (Hasan) Atif, Mušić (Husein) Ibrahim i Tutić (Svetko) Ivica.
Zaključak…
Prema dosadašnjim saznanjima, trojica ubijenih logoraša, čija su tijela pronađena u masovnoj grobnici ”Dragoraj”, živi su vraćeni u kamion i usput ubijeni: Edin Bišćević, Enver Burnić i Mustafa Hadžić. Zanimljivo je da četvrti logoraš, bivši policajac Ventislav Mauzner, koji je živ vraćen u kamionu, nije pronađen. Za njegovim posmrtnim ostacima još uvijek se traga…
Dakle, u kamionu na putu od logora ”Betonirke” do ”Manjače” pogušeno je 19 logoraša, a najmanje 8 živih, vraćeno je u isti kamion. Na putu od logora ”Manjače” prema Sanskom Mostu, oni su usput ubijeni od strane naoružane pratnje. Organiziranje transporta logoraša vršila je SJB Sanski Most, pa prema tome, i odgovornost za navedena ubistva je njihova. S obzirom na iskaze svjedoka proizilazi da je Krizni štab organizirao „pokrivanje“ odgovornosti SJB Sanski Most za smrt 19 nastradalih logoraša, na način da je uzrok smrti u dokumentaciji naveden bez obaveznog uviđaja…Nema nikakvih dilema da je organiziranje procesa genocida na sanskom području bilo pod direktnim patronatom Kriznog štaba Srpske opštine Sanski Most… Iza počinjenog ratnog zločina- genocida, stajale su institucije srpskih vlasti…
Za počinjeni zločin nad 39 sanskih logoraša, koji su ubijeni prilikom transporta iz Sanskog Mosta na Manjaču, i nazad, do sada je pravomoćno pred Sudom BIH osuđen Nikola Kovačević (ex Daniluško Kajtez) na 12 godina zatvora… U toku je pred Sudom BIH suđenje bivšem komandiru SJB Sanski Most Mirku Vrućiniću, pod čijim nadzorom je organiziran „put bez povratka“…
Pravda je spora, ali dostižna- kaže stara narodna umotvorina… U slučaju ubijenih 39 sanskih logoraša, od pravde na vidiku nema ni slova „p“… Nadajmo se da će breme nepravde, koja je učinjena prema logorašima jednog dana biti pretočena u istinsku pravdu prema organizatorima i počiniocima ratnog zločina… Pravda ne može biti zadovoljena sve dok se ne procesuiraju odgovorni, a njihova počinjena djela ne budu adekvatno sankcionirana…
Ubijenim sanskim logorašima katoličke vjeroispovijedi: Pokoj duši! Ubijenim sanskim logorašima islamske vjere i pripadnicima Ključko- sanskog bataljona: Rahmetul–Lahi alejhi! Neka im je laka bosanska zemlja!
Naredni blog u petak 20h: ”U logoru smrti”…
KOMENTARI