Jesu li Osmanlije intenzivirale proizvodnju u rudnicima?
„Godine 1571. počeo je raditi rudnik Stari Majdan, za koji se kaže da je radio i prije turskog osvajanja. Taj su rudnik Turci oživjeli zbog ratnih potreba, pa su odmah nakon vađenja od dobivene rude ili topovska zrna. To je bio jedini rudnik u kliškom sandžaku.“ (H. Kreševljaković,”Historija naroda Jugoslavije”, II, str. 148).
- g.- „Zapovijed Bosanskom begu: U pogledu stanovnika sa sela, koji su postavljeni za rad u novom rudniku na mjestu zvanom Godrevička* u blizini Kamengrada, koji spada u tvoj sandžak, a u kojem ima da se proizvode topovska taneta i zrna za „zarbazen“ (topovi za rušenje tvrđava), naredio sam da se stane u kraj onim koji zanemaruju i olako uzimaju posao i da se koliko je moguće pruži pomoć.
Naredio sam; kada dođe (ova zapovijed) da se ne dozvoli nikome od stanovnika sa sela , koji su postavljeni za rad u rudniku, da zanemaruje i da olako uzima posao. Treba da ih prisiliš da pristupe izvršenju posla koji im je naređen. A i ti sam treba, koliko je god moguće, da istinski pomogneš i da se zauzmeš da se rudokop oživi i da proradi. Tako da znaš. Godine 979.“ (H. Kreševljaković, ”Kamengrad”, str. 32). (*Grdanovci, op. AK).
- g.- 15. XI: „Ovaj dokument je uputio sultan na zahtjev kliškog sandžakbega Ferhatbega Sokolovića dokudžubaši (glavnom livcu) 26. džumada II 979. da pošalje 5 livaca u rudokop između gradova Ključa i Kamengrada. Prijevod tog dokumenta glasi;
„Glavnom livcu (dokudžu baši) zapovijeda se slijedeće; Kliški sandžakbeg poslao je mojoj sretnoj Porti pismo i izvijestio da se između gradova Ključa i Kamengrada, koji pripadaju kliškom sandžaku, pojavio se željzni majdan. Očevici koji su ga obavijestili kažu da se ovdje mogu proizvoditi topovska zrna kakva se proizvode u majdanu Bač koji pripada Smederevu.
Budući da je on svojim ilamom (izvještajem) tražio da se pošalje nekoliko majstora, koji će izlijevati zrna za topove, što se onamo nalaze, naređujem da se pošalje 5 livaca i zapovijedam slijedeće:
Kad prispje ova zapovijed, pošalji prema mojoj naredbi pet majstora od onih carskih livaca koji su vješti u livanju zrna, neka idu i služe u spomenutom majdanu. Godine 979., 26. džumada II.“ (H. Kreševljaković,”Kamengrad”, str. 32-33).
- g.- 16. X: Juruci su pronađeni u daljem zapadnom dijelu Bosne u neposrednoj blizini granice s Habzburzima u Hrvatskoj. Nakon pronalaska rudnika željeza u blizini Kamengrada pokraj Banja Luke, tj. „između tvrđava Kamengrada i Ključa“, Porta je naredila da lijevanje željeznih topovskih kugli počne.
Slali su iskusne majstore i dodjelili populaciju dvaju sela rudniku 16. oktobra 1571. godine. S ciljem da poboljšaju i prošire proizvodnju u Kamengradu vlasti su odlučile da ubace Juruke* u projekt, prihvatajući proizvodno-organizacione strukture zaposlene u Baču i Rudniku. (V. Kursar,”OTAM, 34/Güz 2013, 115-161”. str. 120 -121). (*tur. yürük, yörük- nomad, putnik; op. AK).
- g.- Juruci su uspjeli proizvesti na hiljade topovskih kugli uprkos nedostupnosti vlastitih rudara i vještih kopača. U nadolazećim godinama Juruci iz Tekirdaga, Ofcebolua, Selanika i Naidokena kao i grupa Tatara su zaposleni u smjenama od po šest mjeseci u ovom bosanskom rudniku.
Juruci iz Tekirdaga su posljednji poznati Juruci koji su radili u rudniku Kamengrad 1604. godine. Čini se da je prilikom napuštanja proizvodnje topovskih kugli u Baču u XVII stoljeću, proizvodnja u Kamengradu je nastavljena i kroz drugu polovinu XVII stoljeća, moguće čak i u XVIII stoljeću. (V. Kursar,”OTAM, 34/Güz 2013, 115-161”. str. 120 -121).
„Početkom osmog decenija XVI st. započelo je iskorištavanje željezne rude u poriječju Sane i njenih pritoka. Prvo je oko 1571. otvoren rudnik u blizini Kamengrada (selo Glogodovica? Klokotovica?), a kasnije su otvarani i drugi rudnici. Više naredaba Porte sandzak- bezima u Bosni (kliškom i bosanskom) iz tih godina, sadržanih u Mühime defterima, govore o organizaciji te proizvodnje o angažovanju okolnog stanovništva i pribavIjanju rudara i majstora.
Nastojalo se tu proizvoditi topovske kugle, pa je navedene godine bilo ovamo premješteno 5 vještih majstora iz rudnika Badž u smederevskom sandžaku, gdje je proizvodnja topovske municije bila prestala.
U vezi rudarske proizvodnje 27 sela u poriječju Sane (u nahijama: Trijebava, Zmijanje, Banja Luka, Lefča i Kamengrad) bilo je uklopljeno u carski has, kao što je i 13 sela (nahije: Novi, Sana i Kamengrad) bilo uklapljeno u sandžak-begov has. To područje obuhvatalo je poriječje Sane od Ključa do današnjeg Prijedora, zatim područje desno do Vrbasa, kojeg sa sjevera zatvaraju rječice: Gomjenica, Prijeka i Dragočaj. Tome stanovništvu stavljane su, razne službe u vezi rudnika uz uobičajena oslobađanja određenih tereta.
Međutim, neviđeno rudarskim službama ono se nije rado angažovalo, pa su i lokalne vlasti obrazlagale Porti kako je proizvodnja na određenim punktovima nepovoljna, a okolno stanovništvo neiskusno i predlaže, da se dovede raja iz rudarske okoline Novog Pazara, kao jamari i čumurdžije.
Iako je Porta tada insistirala na okolnom stanovništvu, ipak je 1576. bilo naređeno da se od Novog Pazara uputi u ovo područje potreban broj majstora i čumurdžija. Proizvodnja topovskih kugli kod Kamengrada bila je organizovana, ali nije bila značajnija. Spominju se kugle od po 13 i 14 oka (po 4- akçe), a govorilo se o 1100 kugli godišnje, jer je rudnik radio samo određeno vrijeme u godini.
Kasnije se otvaraju i novi rudnici. Početkom XVII st. bio je značajan rudnik zvani Novi Majdan. Sami taj naziv (novi) nedvojbeno ukazuje na postojanje nekog ranijeg, aktivnog rudnika u tome području. Taj Novi Majdan je zapravo zatečeno selo Gračanica kod kojeg je bio otvoren rudnik.
Godine 1604. Gračanica je predstavljala srednje naselje sa ukupno 46 kuća, od kojih 37 muslimanskih i 9 kršćanskih. Budući je još ranije bila podignuta džamija Gračanica se već te godine spominje i kao kasaba.
Međutim, muslimansko stanovništvo je još neko vrijeme imalo status raje, bili su filujrdžije, plaćali su godinšju filuriju od 150 akči po domaćinstvu. Kršćani su nominalno bili hajmani (nomadi), tj. nisu dotle bili upisani nikome kao raja. Oni su sada bili obavezni da plaćaju eminu rudnika po 30 akči od domaćinstva (vjerovatno umjesto ispendže), kao i po 12 akči vakufu spomenute džamije, na ime mukate za korišteno zemljište, jer se cijelo naselje razvijalo na vakufskoj zemlji.
Oni su, svakako, bili dužni još da daju državi harač. Očito je da je zbog novootvorenog rudnika naselje Gračanica vec početkom XVII st. poprimilo novo ime, kao Novi Majdan, dok se naziv Gračanica kasnije izgubio.
Da je u to vrijeme u rudniku Novi Majdan kod sela Gračanice proizvodnja bila značajna svjedoči relativno velik novčani iznos carske desetine od željeza, koji je 1604. iznosio 9.000 akči. Budući su kasnije otvarani novi rudnici u tome području, to je ranije Novi Majdan postao stari, te je danas to naselje poznato kao Stari Majdan.
Jos prije 1604. godine bili su otvoreni i drugi željezni rudnici u tome području. O tome svjedoči postojanje više aktivnih samokova na tri rječice, pritoke Sane, u okviru kamengradske nahije, u čijim tokovima je, svakako, bilo i vađenja rude. To su: Domišica (Tomašica), Železnica i Sopotnica.
Na Domišici? je te godine bilo u pogonu osam samokova, na Železnici jedan i na Sopotnici dva. Ti nazivi, istina, ne odgovaraju današnjim nazivima rječica u tome području, međutim, takvih pojava mijenjanja naziva bilo i na drugim stranama. Ranija Železnica odgovara, vrlo vjerovatno, današnjoj rječici Majdanska, koja upravo protječe kroz Stari Majdan. Može se reći da se to područje željeznih rudnika protezalo između današnjih naselja: Starog Majdana, Bronzanog Majdana i Ljubije.
Društveno- ekonomska struktura stanovništva angažovanog u rudarstvu tog područja bila je vlaška. To dokazuje ne samo njegov opći status filurdžija, nego to je u izvorima za dobar procenat stanovnika bilo naglašeno „vlah“. Takvi su bili i vlasnici navedenih 11 samokova (Radul vlah, Matijaš, Vuk, Grgur Matije, Antun Luke, Bogavac, Gorge, Jakov, Simún, Jusuf Abdulaha i Vojin), kao i stanovnici nastanjeni oko samokova i u njihovoj službi.
Naime, osim spomenutih 11 vlasnika, uz samokove je bilo nastanjeno još 49 domaćinstava, a njihov broj je govorio o značaju i prometu pojedinog samokova. Kod Simunovog samokova na Železnici služilo je čak 11 domaćinstava. Od navedenih 49 domaćinstava za 11 je bilo naglašeno „vlah“. Uglavnom su bili krišćani, samo je bilo 5 muslimana (svi novi). Sansko rudarsko područje, pored vareškog, ostalo je kroz cijelo XVII st., pa i kasnije, najbogatiji i najviše eksploatisan željezni rudarski revir u Bosni.“ (A. Handžić, ”Rudarstvo u Bosni XV do XVIII stoljeća”, str. 355–358).
Naredni blog u utorak 20h:”Rudarsko područje na Sani (6.)”…
KOMENTARI