Nakon veoma uspješne vladavine bana Stjepana II Kotromanića (1314 -1353.), za novog vladara Bosne određen je sin njegovog brata, kneza Vladislava, Tvrtko I (1353-1391.). Uporedo sa dolaskom na vlast bana Tvrtka I, udajom bosanske princeze Elizabete (kćerka Stjepana II Kotromanića) za ugarskog kralja Ludovika I (1342-1382.), nastali su novi problemi za mladog bana. Ludovik I je na ime miraza svoje supruge potraživao Hum, u zamjenu za priznavanje vlasti banu Tvrtku I i njegovom bratu knezu Vuku nad banatom Bosne i Usore. Tako je Ludovik I svoju upravu proširio na zapadni Hum, od Neretve do Cetine, a na sjeveru u gradovima Livno, Glamoč i Greben. Do kraja 1356. godine banu Tvrtku I je potvrđena vlast nad banatom Bosne i Usore.
„Već 1363. godine Ludovik I je organizirao vojni pohod na Bosnu, pod plaštom borbe protiv heretika. Kralj Ludovik I, nakon što je slomio moć krupne hrvatske vlastele, okrenuo se prema Bosni, koju je nastojao dovesti u položaj zavisnosti od ugarske krune… Stoga je Ludovik I 1363. godine otpremio na Bosnu dvije križarske vojske. Jednu vojsku, koja je od Sane nastupala prema Jajcu, lično je vodio kralj Ludovik I, dok je vođstvo druge, koja je provalila u oblasti Usore i Soli, povjerio svom dvorskom palatinu Nikoli Katu. Tvrtko je sa svojim jedinicama porazio obje vojske: Ludovikovu pod gradom Sokolom na Plivi kod Jajca, a onu njegovog palatina, kod Srebrenika. Ludovik I je od svog dolaska na vlast znao samo za pobjede, od srednje Evrope i Italije do Dalmacije i Bugarske. U križarskom pohodu na Bosnu pretrpio je težak poraz. Ludovikova vojska povlačila se u takvom neredu da je tom prilikom izgubljen čak i ugarski državni pečat“. (M. Imamović,”Historija Bošnjaka”, str. 60)
Spomenuti događaj opisao je i otac sanske historije: „Kada je ugarsko-hrvatski kralj Ludovik sredinom 1365. godine iz Slavonije napao plivsku župu, knez Vukac Hrvatinić je pomogao bosanskom banu Tvrtku I. Odbili su kralja Ludovika sa opsade tvrđave Sokol i on se povukao preko Save. Poslije toga, 11. avgusta 1366. godine, ban Tvrtko izdaje povelju kojom zasluge u borbi protiv kralja Ludovika daruje knezu Vukcu Hrvatiniću čitavu plivsku župu. Od tada je porodica Hrvatinića vladala župama vrbanjskom, mrenskom, zemljičkom i plivskom. (B. J. Bokan,”Sanski Most – I dio”., str. 44-45)
Konačno je Bokan posložio jedan polusmislen komentar. Ako izuzmemo netačnost datiranja događaja u 1365. godinu, ostatak Bokanove tvrdnje može se smatrati ispravnom. Dokaz da se zaista radi o 1363. godini možemo pronaći u poveljama, koje je Ludovik I izdao 8. jula („in Plyua in obsidione castri Sokol terre Bosnensis“) i 10. jula („in castris prope Zakol“). Ugarski kralj Ludovik I pobjegao je iz Bosne i 19. jula već je bio u Virovitici.
Naposlijetku, Bokan je iznio i jednu utemeljenu tvrdnju: „Poslije toga, 11. avgusta 1366. godine, ban Tvrtko izdaje povelju kojom zasluge u borbi protiv kralja Ludovika daruje knezu Vukcu Hrvatiniću čitavu plivsku župu“. Povelja je izdata u podgrađu Prozora (župa Rama) i značajna je po tome što predstavlja prvu samostalnu povelju Tvrtka I: „Stvorih milost svoju gospodsku svojemu vjernu sluzi u ime vojvodi Vlkcu Hrvatiniću za njegovu vjernu službu u ono vrijeme, kada se podviže na me ugarski kralj u ime Ludovik i prihodi u Plivu pod Sokol i ondazi mi vojvoda Vlkac vjerno posluži“.
Jesu li Osmanlije indirektno pomogle bosanskom banu Tvtrku I?
U bici kod Črnomena na rijeci Marici, 26. IX 1371. godine, Osmanlije su nanijele težak poraz srpskoj vojsci, gdje je poginuo kralj Vukašin Mrnjavčević sa bratom Uglješom. Posljedice tog pogubnog poraza ogledaju se u priznanju vrhovne vlasti sultana Murata I (1362-1389.) od strane srpskih oblasnih gospodara. U tim okolnostima apetiti su porasli mladom županu Nikoli Altomanoviću, koji je ozbiljno računao na srpski prijestol.
Međutim, on biva teško poražen od srpskog kneza Lazara Hrebeljanovića i bosanskog bana Tvrtka I Kotromanića, koji su podijelili Altomanovićeve zemlje. Knez Lazar dobio je Rudnik, Užice i sjeverne oblasti do ušća Lima u Drinu, sa Dobrunom, a bosanski ban Tvrtko I srednji dio sa Podrinjem i Polimljem do iza Prijepolja. Nakon što je dobio oblasti stare Raške, ban Tvrtko I počeo je isticati pravo na srpsku krunu.
Naime, poslije smrti srpskog cara Stefana Uroša V (1355-1371.) i gašenja po direktnoj liniji loze Nemanjića, Tvrtko I je postao pretendent na srpski prijestol sa najviše prava. Njegova baka Jelisaveta je kćerka srpskog kralja Stefana Dragutina (1276-1282.). Knez Lazar je imao mnogo manje prava na srpsku krunu, zato što je bio puno slabiji od Tvrtka I, u svakom pogledu.
- XII 1374. godine se ban Tvrtko I vjenčao sa Dorotejom, kćerkom bugarskog cara Stracimira. Gledajući na događaj iz političke perspektive, ta veza mogla je biti od naročitog značaja, jer je spajala Bosnu, Srbiju i Bugarsku u prijateljskom i rodbinskom savezu. Ovaj brak je prijeko bio potreban banu Tvrtku I radi budućih planova. S obzirom na velike ambicije bosanskog bana, ne bih se iznenadio da je istočne granice Bosne vidio na obalama Crnog mora.
Vjerovali ili ne, pozivajući se na izvor F. Šišića, Bokan je napokon sklopio smislen i vrijedan komentar. Proglašenje Tvrtka I Kotromanića prvim bosanskim kraljem najvažniji je događaj u bogatoj historiji srednjovjekovne bosanske države:
„Kada se ban Stjepan Tvrtko, poslije borbi za proširenje svoje vlasti ne samo u područjima Bosne već i susjednih krajeva, proglasio 1377. godine kraljem, među zemljama kojima je on bio kralj navedena je i Srbija: „Stefan Tvrtko, po milosti gospoda Boga kral Srblem, Bosni, Primorju, Hlmsci zemli, Dolnim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori, Soli i Podrinju i k tomu…“…. Godinu-dvije kasnije umro je vojvoda Vukac Hrvatinić. Iza njega su ostala četiri sina: Hrvoje, Vuk, Dragiša i Vojislav. Kralj Stjepan Tvrtko već 12. marta 1380. godine daruje kneza Hrvoja dostojanstvom velikog vojvode, koje je imao i njegov otac Vukac. Veliki vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić je uskoro postao najmoćniji bosanski velmoža“. (B. J. Bokan, n. d. str. 45)
Pet godina poslije, 11. IX 1382. godine, umro je ugarski kralj Ludovik I. Smrt kralja Ludovika I označava početak borbe za ugarsku krunu, jer iza sebe nije ostavio muško potomstvo. U braku sa bosanskom princezom, a ugarskom kraljicom Elizabetom, Ludovik I je imao dvoje djece. Po godinama stariju Mariju (1382-1385., 1386-1395.), vjerenicu češkog kralja Sigismunda Luksemburškog, i mlađu Hedvigu. U Marijino ime vladavinu državom preuzela je njena majka Elizabeta. Većina velikaša u Ugarskoj nije željela Sigismunda za kralja. Do polovine 1386. godine, bosanski kralj Tvrtko I je nominalno pružao podršku kraljici-majci Elizabeti i kraljici Mariji, te palatinu Nikoli Gorjanskom.
Ali, nakon poraza kraljevske stranke kod Gorjana, bosanski vladar je otvoreno pružio podršku pobunjenicima predvođenim braćom Horvat. U svakom slučaju, unutrašnje sukobe u Ugarskom kraljevstvu mudro je iskoristio kralj Tvrtko I. On je nastojao vratiti u granice Bosanskog kraljevstva sve one teritorije koje su oduzete za vrijeme Ludovika I. Tako je 1380. godine vratio Duvno, Kupres, Glamoč i Livno(?), a dvije godine kasnije ovladao je zapadnim Humom sa trgom Drijeva na Neretvi. 1385. godine u okvire Bosanskog kraljevstva došao je grad Kotor. S obzirom da je kralj Tvrtko I otvoreno pomagao pobunjenike protiv ugarskog kralja Sigismunda, braća Horvati su svoje utočište pronašli na bosanskoj zemlji, gdje su podigli grad Dobor u Usori.
Navedene događaje korektno je opisao i neponovljivi Bokan: „U dinastičkim borbama između ugarskog kralja Sigismunda i napuljskog kralja Ladislava, braća Hrvoje i Vuk Vukčić Hrvatinić su stali na stranu napuljskog dvora pa ih kralj Ladislav proglasi banovima hrvatsko-dalmatinskim. Tom prilikom treći brat Hrvoja i Vuka Dragiša Vukčić dobio je na dar dva sela: Sridu u sanskoj župi i Zabić kod Ključa. U to vrijeme kralja Stjepana Tvrtka, koji je umro 1391. godine , naslijedio je njegov sin kralj Stjepan Dabiša, koji je već početkom 1392. godine prvi put sukobio se sa Turcima kada su provalili u Bosnu. U boju koji je vođen između Glasinca i Drine naročito se istakao vojvoda Hrvoje Vukčić“. (B. J. Bokan, n. d., str. 45)
Unutrašnje borbe za krunu u Ugarskom kraljevstvu, najspretnije su iskoristili vojvoda Hrvoje i njegova braća. 1385. godine je grad Greben osvojio vojvoda Vuk Vukčić. 1387. godine su gradovi Omiš i Klis priznali vlast kralja Tvrtka I. Pred kraj 1388. godine u Knin je došao veliki vojvoda Hrvoje sa bratom Voislavom, kako bi pozvali dalmatinske gradove na predaju. 1390. godine su pod vlast kralja Tvrtka I došli: Split, Šibenik, Trogir, Brač i Hvar.
Zašto je Bokan ignorirao Kosovski boj?
„Pri kraju Tvrtkove vladavine, na istočnim granicama Bosne već se pojavljuju Turci-Osmanlije, koji polahko iz Edirna (Jedrene), gdje su uspostavili svoje središte za dalje prodore na Balkan, upadaju i u samu Bosnu. Prva provala Turaka-Osmanlija u Bosnu uknjižena je u jesen 1386. godine. Tada je jedan njihov manji odred uspio prodrijeti sve do doline Neretve, gdje ih je zaustavio Tvrtkov vojvoda Vlatko Vuković. Dvije godine kasnije upali su ponovo u Bosnu, sa nešto jačim snagama, pod komandom nekog Šahin-paše. Tom prilikom, isti Tvrtkov vojvoda, Vlatko Vuković, sačekao ih je i kod Bileće porazio 27. VIII 1388. godine.
Nakon tih epizodnih pohoda i neuspjeha, sultan Murat I odlučio je da poduzme širu akciju protiv Srbije, a zatim i u Bosni. Do odlučujuće bitke došlo je 28. VI 1389. na Kosovu, gdje je vojvoda Vlatko Vuković predvodio bosansku pomoćnu vojsku, čime je Tvrtko pokazao da srpsku krunu ne nosi samo formalno. Tvrtko je u pismima Trogiru i Firenci, avgusta 1389, Kosovsku bitku opisao i predstavio kao svoju pobjedu, utoliko prije što se bosanski odred pod komandom vojvode Vlatka Vukovića vratio sa Kosova bez većih gubitaka“. (M. Imamović,”Historija Bošnjaka”, str. 63-64)
„Bosanska vojska je sa svojim vitezovima u doba kralja Tvrtka I stekla takvu slavu a i ugled da je bila cijenjena u cijeloj Evropi. S obzirom na njenu moć bez nje nije mogao proći ni najkrupniji događaj koji se veže za srpsku povijest, a to je Kosovski boj. Tvrtko je morao u njemu učestvovati iz više razloga. Prvo, knez Lazar ga je pozvao da mu pruži „bratsku“ pomoć. Drugo, Tvrtko je de jure bio gospodar Srbije, to jest njen zakoniti kralj, pa je po toj osnovi morao braniti „svoje“ teritorije. Treće, kao mudar državnik znao je, ako padne Srbija, iza nje je na redu Bosna, i četvrto, kao vladar najmoćnije balkanske države nije mogao dopustiti da se bez njega dešavaju tako krupne stvari uz njegove granice. Sa hrvatskog bojišta povukao je dio vojske i uputio je na Kosovo.
Povjerio ju je svom najiskusnijem vojskovođi, vojvodi Vlatku Vukoviću, koji s Turcima odranije imao veliko bojno iskustvo. Prema ugledu, snazi i brojnosti bosanske vojske, Lazar joj je povjerio najosjetljivije mjesto u bojnom poretku-lijevo krilo. Ono što se tada desilo, povijesti je znano. Od čitave vojske jedino su Bosanci na svome krilu izvojevali sjajnu pobjedu. Bosanski vojvoda je odmah sa bojnog polja poslao tu radosnu vijest svome kralju a ovaj ju je dalje proslijedio u Evropu. Pokazalo se, međutim, da bosanska vojska ipak nije mogla sama riješiti bitku, i Kosovo je u crno zavilo Srbiju“. (E. Imamović,”Historija bosanske vojske”, str. 42-43)
Nažalost, na vrhuncu svoje političke moći i u trenucima najveće ekspanzije države Bosne, u martu 1391. godine, umro je prvi bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić. Njega je na bosanskom prijestolu naslijedio kralj Stjepan Dabiša (1393-1395.). Odlaskom kralja Tvrtka I sa političke pozornice ubrzan je proces razvoja feudalnih odnosa, koji su vodili u pravcu osamostaljivanja najmoćnijih bosanskih velikaša. Prvi takav velmoža bio je Hrvoje Vukčić Hrvatinić, pravi gospodar „regulus Bosnensis“, kakvim ga označavaju isprave…
Naredni blog u petak 20h…
KOMENTARI