„Cjelokupna saga o prošlosti Sanskog Mosta, pretočena u pisanja novinskih članaka i na kraju knjige, nastala je nakon Berlinskog kongresa 1878. godine i nestanka sa političke scene Evrope Bosanskog ejaleta (vilajeta). Aktivnosti u tom pravcu intenzivirao je najprije Petar S. Ivančević (period austrougarske okupacije), zatim Milan Karanović (period šestojanuarske diktature u Kraljevini Jugoslaviji) i na koncu Branko J. Bokan (period komunističkog sistema u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji).
Imajući u vidu činjenicu da su navedeni protagonisti svoje nenaučne radove objavljivali u ambijentima, kada su potrebe društveno-političkih prilika država zahtijevale maksimiliziranje vrijednosti srpskog naroda u svim sferama života. Historija Sanskog Mosta, apsolutno zapostavljena od strane bošnjačkih intelektualaca, postala je laka meta velikosrpskim plagijatorima. Idealnu priliku nije propustio neponovljivi Bokan, koji je objavom autorskog rada udario temelje nevjerodostojnoj historiji Sanskog Mosta, usklađenoj interesima velikosrpske politike.
Zašto je historija Sanskog Mosta postala jedinstvena prilika velikosrpskoj historiografiji? Odgovor na postavljeno pitanje je sasvim prost, jer Bokan lijepo kaže da je historija sanskog područja bila veoma slabo istražena. I ne samo neistražena, nego i potpuno nepoznata za razliku od svih drugih gradova u Bosanskoj krajini. U velikosrpskoj historiografiji se rodila potreba za pronalazak bar jednog grada u Bosanskoj krajini, kako bi se implementirala teza da su ga podigli Srbi…“ (”Saga o Sanskom Mostu” 21.03. 2017.)…
„Naveliko proizvedena degutantnost u njegovim autorskim djelima, osjetila se od prvih trenutaka izdavanja trilogije. Sasvim jasna i dugoročna preporuka nije mogla ni izostati, a posebno u periodu 1992-1995. godine. Bokanov odabir izvora, na koje se pozivao u najkritičnijim dijelovima svojih manipulacija, nije bio nimalo ubjedljiv. Ti izvori nemaju nikakvu naučnu vrijednost, jer se u prvom redu radi o friziranim novinskim člancima. Dakle, riječ je o natpisima podređenim dobro nam poznatom projektu „Načertanije“. Upravo se ta, „prosvijećena“, grupa autora okupljala oko nacionalno obojenih časopisa („Bosanska vila“, „Otadžbina“, „Zora“ i drugi). Navedeni časopisi počeli su izlaziti u vremenu borbe komšija za sticanje nove nacionalne svijesti.
O karakteru tih nepresušnih velikosrpskih vrela, temeljenih na lažima, izmišljotinama i mitomanijama, najobjektivniji sud je izrekao Dobrica Ćosić u besjedi o važnoj ulozi laži za pomenuti genocidni projekat. Sasvim je dovoljno bilo znati, ko su autori „poučnih“ članaka. U pitanju nisu bili relevantni historijski autoriteti, već prepoznatljivi prevaranti. U tome se krio odgovor na pitanje, zašto je Bokan ciljano forsirao teze svojih istomišljenika. Ne želim ništa prejudicirati, ali sveprisutno Bokanovo velikosrpstvo nije moglo preko noći nastati. Ono nije bilo slučajno usmjereno ka unaprijed određenom cilju. Ruku na srce, on je svoj zadatak izvršio besprijekorno dobro. Za njegovo izvršenje bio je i dobro plaćen od strane Skupštine opštine Sanski Most, u čije je ime pisao Bokan.
Gledajući na navedene činjenice kroz objektivne historijske naočale, bez ikakve zadrške, može se zaključiti da Sanjani, do danas, nisu izvukli pozitivne pouke iz stare latinske izreke: „Historia est magistra vitae“. U konkretnom slučaju navedena izreka nosila bi poruku da ne smijemo više šutjeti. Pa prošlo je vrijeme informativnog mraka!“ (Blog: „Historija je učiteljica života“ 10. 10. 2017.)…
„Upravo su sporne tvrdnje, na temi o postanku grada Sanskog Mosta, dostigle vrhunac svog besmisla. Klasična Bokanova demagogija, okrunjena manipuliranjima čak i vlastitih izvora, te utemeljena na brojnim neistinama, ponijela je prestižni naziv „Bokaniranje“. S tim u vezi, Bokan se pozvao na (ne)naučne radove, čija vrijednost predstavlja čvrst oslonac pri dokazivanju neprihvatljivih teza. Vjerovali ili ne, u pitanju su čisti novinski članci. Za divno čudo, u njima nije zabilježen ni jedan izvor podataka. U istom odjeljku o izgradnji prvog mosta na rijeci Sani on demantira samog sebe, jer pozivajući se na Karanovića definira nepoznanicu zvanu most- 1873 godina…
Da li Bokan izgradnju prvog mosta na rijeci Sani dijeli na prvi, podignut za vrijeme „turske“ vladavine- 1867. i/ili prvi, podignut za vrijeme naseljavanja „na pustu, močvarnu i nenaseljenu desnu obalu“- 1873. godine? Valjda je Bokan znao, da su Osmanlije ostale, najmanje, još pet godina poslije izgradnje jednog od dva „prva“ mosta. Dakle, osmanska uprava je bila prisutna na ovim prostorima, sve do 1878. godine. Argumenti koji govore u prilog tezi da su oba prva mosta izgrađena za vrijeme „turske vladavine“, na Bokanovu veliku žalost, potvrđuju ono što je najmanje želio napisati.
U istom odjeljku, o naseljavanju Srba iz Starog Majdana, nespretni Bokan je ponovo zavadio svoje zlatne izvore- Ivančevića i Karanovića. Kada je uopće došlo do naseljavanja srpskog stanovništva „na pustu, močvarnu i nenaseljenu desnu obalu“, tadašnjeg sela?
Prema prvom izvoru 1867., a prema drugom za vrijeme izgradnje mosta 1873. godine Naime, Karanović uzajamno veže izgradnju mosta sa podizanjem koliba, što je moguća teorija jedino u slučaju, ako se taj drveni most gradio preko šest godina…
Historijski značaj tih novinskih članaka je u tome, što nam oni služe kao kontrolni izvori. ništa više! Dovoljan je samo mali pregled, ako poželimo argumentirano utvrditi: Ko je kumovao naziv grada u „Srpska čaršija“? Termin „Srpska čaršija“ je Bokanov naučni doprinos historiji Sanskog Mosta. Kola su krenula nizbrdo, jer klasična demagogija nas je dovela direktno do Kuma…
Bokan je dodatno pojačao gas i zaigrao na sve ili ništa. Ako mu finta sa novim autorskim terminom upali, olakšat će se na II i III- dio knjige o historiji Sanskog Mosta.
Konačno je svjetlo dana ugledala Bokanova zaključna teza: >>>velikosrpska čaršija<<< ! (B. J. Bokan, ”Sanski Most I”, str. 260). Dakako, ovo je najznačajniji naučni dobitak za napaćenu sansku čaršiju. Vjerujemo da niko ni sanjati nije mogao ovakav zaključak, pogotovo što je SO Sanski Most bogato nagradila Bokanovu trilogiju. Za plaćeni iznos honorara manipulatoru Bokanu, komotno su se mogle natkriti tadašnje, oronule, tribine na gradskom stadionu u „Srpskoj čaršiji“…
Sanska čaršija je, u veoma kratkom vremenskom periodu, na dar dobila novo ruho. Nesretni dobitnik je bila desna obala rijeke Sane. Nije problem, novo „Bokaniranje“ izrodilo je novo kumovanje- Kum 2. Svjedoci ste da nas je neviđeni historijski manipulator, s(a)vjesno, proveo kroz dio vremeplova Sanskog Mosta, sve do rađanja autorskog termina “(veliko)srpska čaršija‘’.
Ako sumiramo rezultate prezentiranih analiza, s velikom sigurnošću može se zaključiti na kojim se osnovama zasnivao Bokanov rad. O motivima, valjda, nema potrebe detaljno elaborirati. Žalosno je na kakvom degutantnom radu, u miru, počiva historija Sanskog Mosta. Zašto do sada nije bilo valjanog povoda za objektivnu reviziju historije sanskog područja? Pretpostavljamo da se radi o (ne)prevaziđenim nenaučnim djelima, pa neka na tome ostane za sva vremena. Prebogata historija Sanskog Mosta nije zaslužila da mirno počiva na radovima, koji odišu vidljivom primjesom velikosrpstva. No i za tu falinku ima lijeka, vjerodostojni izvori podataka + objektivna nit pisanja…“ (Blog: ”Bokaniranje” 02. 02. 2018.)…
„Zaista ne postoji upečatljiviji primjer manipuliranja sa podacima, na koje se uistinu spezijalizirao Bokan, od teme školstvo u Sanskom Mostu (”Sanski Most I”, str. 124-125).On navodi podatak da je pred kraj „turske“ vladavine ovim krajevima „1872.“ godine otvorena „srpska konfesionalna škola“ i u Sanskom Mostu, u tkz. „Srpskoj čaršiji“, na desnoj obali Sane. Naravno, njegov jedini izvor podataka je najnoviji novinski članak (P. Bogunović…)…
Po nepisanom pravilu i ovaj je novinski članak bez izvora podataka. Još jednom je Bokan dokazao da se radi o neviđenom historijskom prevarantu, jer uvidom u Bogunovićev tekst lako je uočiti da on nigdje nije pomenuo Bokanov autorski termin „Srpska čaršija“. Ništa neuobičajno, bez obzira na to što je zloupotrijebio i Bogunovićeve podatke, jednako kao prethodno Ivačevićeve i Karanovićeve, kako bi ubjedljivo plasirao autorski temin „Srpska čaršija“. Dakle, Bogunović navodi konkretan podatak: „1872. otvara se srpska škola u Sanskom Mostu“. Iako je autor definirao o kojoj je školi riječ („srpska“), on nigdje nije naveo gdje je pronašao izvorni podatak- „1872.“ godina? Ako se Bogunović pozvao na isti izvor kao i Bokan (Ivančevića), onda je i on, radi iznesene neosnovane tvrdnje, zaradio epitet historijskog prevaranta…
Međutim, u ovom odjeljku Bokanu više odgovara Ivančevićev neistiniti podatak, pa će ovaj put promijeniti taktiku i njega užurbano forsirati. Jednostavno, Bokan sa podacima manipulira po potrebi. U suprotnom slučaju Bogunovićev navod („1872. otvara se srpska škola u Sanskom Mostu“), već bi se na početku morao odbaciti kao neosnovan. U tom slučaju bi se ispostavilo da je, godinu dana prije naseljenja prvog stanovnika „pravoslavne vjere“ u Sanski Most, otvorena „pravoslavna škola“. Bokanovim jezikom kazano, najnovija teza glasi ovako: Godinu dana prije naseljenja prvog srpskog stanovnika u Sanski Most otvorena je „srpska konfesionalna škola“, „na pustom i nenaseljenom zemljištu desne obale rijeke Sane“. Tako je desna obala Sane dobila školu, ali godinu dana prije naseljenja prvog naseljenika- Miće Vokića Unčanina. Dakle, prvo se u „Srpskoj čaršiji“ izgradila škola, pa tek se poslije naselilo stanovništvo. Svašta!
Možda je prethodno postojanje škole u divljini, kako desnu obalu Sane opisuje Bokan, kumovalo rađanju „Srpske čaršije“. Tek sada smisao dobiva motiv za naseljenje Srba iz Starog Majdana u Sanski Most. Osmanlije su najprije podigle „srpsku“ konfesionalnu školu („1872.“), „na pustom i nenaseljenom zemljištu desne obale rijeke Sane“, zatim „Srpsku čaršiju“ i na koncu „1873. godine“ prvi most na Sani, kako bi fuzija sa Vakufom na lijevoj obali rijeke, izrodila cjelinu zvanu grad Sanski Most…“ (Blog: ”Bokaniranje (2.)” 09. 02. 2018.)…
„Također, na ovoj temi je Bokan napravio rijedak presedan, jer nije angažirao teze svojih omiljenih izvora. Ipak su Karanović, Ivančević i Marinković bili pravoslavni vjerski službenici, pa je logično bilo za očekivati da oni dominiraju na svom terenu. Zašto ih je Bokan ovaj put ignorirao, on je najbolje znao?…
I sam Bokan je uvidio da su osmanske vlasti puno pažnje posvećivale kulturno-vjerskim pitanjima pravoslavnog stanovništva. Zato je više pažnje posvetio liku i djelu Gavre Vučkovića nego srednjovjekovnoj bosanskoj državi. Ako nam je neka utjeha, Bokan o Crkvi bosanskoj nije napisao nijednog slova. Dovoljan podatak da i najveći slijepac može prepoznati pozadinu njegovog neprevaziđenog djela. Bokan je morao znati da su Osmanlije doslovno poštivale islamske propise, prema kojim je zabranjeno rušenje vjerskih molitvenih objekata nemuslimana. Zašto bi oni primjenjivali barbarske običaje, kada su bili dovoljno mudri da ne ruše već izgrađene hramove drugih vjerskih zajednica? Osmanlije su zatečene napuštene objekte Crkve bosanske i Katoličke crkve pretvarale u islamske bogomolje i davale im opći naziv pobjedničke (fethije). Takvih primjera ima širom Osmanskog carstva. Dakle, objekti Pravoslavne crkve nisu rušeni dolaskom Osmanlija na sansko područje, jer ih nije ni bilo, već su izgrađivani.
Međutim, Bokan u svom radu navodi jedan zanimljiv podatak: „Na čitavom ovom području bila je samo jedna pravoslavna crkva od tvrdog materijala u gotskom stilu u Lipniku kraj manastira, koju u svojim putopisima spominje I. F. Jukić. Prema priči koju je on čuo od kaluđera, tu crkvu je sagradila turska carica (vjerovatno neka hrišćanka, a takvih primjera ima dosta u drugim krajevima Turskog carstva)!?“ S obzirom na to da se Bokan poziva na izvor Jukića, bit će zanimljivo otkriti gdje se nalazila ta pravoslavna crkva od tvrdog materijala u gotskom stilu kraj manastira?…
Nedvojbeno je da Jukić navodi kako u Lipniku nije postojao hrišćanski samostan, „nego drvena samo crkva i kuća u kojoj tri popa stanuju“. S tim u vodu padaju Bokanovi neutemeljeni navodi o postojanju pomenute crkve u Lipniku. Jukić je ponovo, iste godine (1843.), u julu mjesecu prošao sanskim krajem. Iz njegovog putopisa saznat ćemo,gdje se pomenuta crkva nalazila…
Analizirajući odlomak iz Jukićevog putopisa, nije teško zaključiti da je na svom proputovanju od Ivanjske, preko Kozarca, Prijedora, Ljubije, Volara, Starog Majdana, Brdara i Sasine, do Gomjenice („Gomionice“), gdje se zadržao na ručku kod igumana, opisao crkvu koju je Bokan izmjestio u Lipnik… Bez ikakvih dilema možemo utvrditi da je Bokan, po ko zna koji put, uhvaćen u nečasnim krivotvorenjima podataka jer se pomenuta crkva nije nalazila u Lipniku, već u Gomjenici. U Lipniku je bila samo drvena crkva.
Zašto se Bokan pozvao na Jukića i izmislio podatak da je na sanskom području postojala „samo jedna pravoslavna crkva od tvrdog materijala u gotskom stilu u Lipniku kraj manastira“?
Iz dva sasvim prosta razloga:
- Kako bi pokrio vlastiti izvor, a to nije Jukić, o nepostojanju navedenih objekata (crkve i manastira)…
2. Kako bi optužio muslimane da su za vrijeme osmanske uprave porušili nepostojeće objekte-crkvu i manastir: „Vjerovatno je ova crkva imala neke povlastice dok se uspjela održati sve do bune 1858. godine, kada su manastir i crkvu spalili bašibozuci“.
Ovo je najbolji dokaz na koji je način Bokan pokrivao svoj omiljeni izvor. Ivančević je naveo podatak da su nepostojeće objekte (crkvu i manastir) u Lipniku spalili „Muhamedovci Krajišnici“ 1851., a Bokan da su izvršioci bili „bašibozuci“ 1858. godine. U svakom slučaju, navedeni objekti u Lipniku nisu ni postojali za vrijeme osmanske uprave. Zato ih muslimani nisu ni mogli spaliti i porušiti, sve i da su htjeli narušti temeljna načela islamskih propisa, prema kojim je zabranjeno rušenje vjerskih molitvenih objekata nemuslimana. Zaista je Bokan neprevaziđeni historijski prevarant…
U „Bokaniranju“ su kratke noge!“ (Blog: ”Bokaniranje” 16. 02. 2018.)…
Naredni blog u petak 20h…
KOMENTARI