Pokret za autonomiju Bosne…
Otpor Bosne novoj politici Porte dostigao je vrhunac u buni Husein-kapetana Gradaščevića 1831/32. godine. Pokret Bošnjaka pod vođstvom Husein-kapetana je prvi pokret za autonomiju Bosne u vremenu vladavine Osmanlija. Pokret je bio potpuno osmišljen, od organizacije do realizacije. Imao je tačno utvrđen program i ciljeve, baziranim na interesima svih slojeva društva. To nije bio staleški (feudalni) pokret za odbranu parcijalnih interesa. Predvodili su ga ljudi iz reda svjesno najzrelijeg stanovništva Bosne, kao jedino moguća pretpostavka za uspjeh Pokreta… Dakle, pokret za autonomiju nije bio interes nekakve „feudalne“ klase, što je najobičnija podvala historiografije, u suštini, antibošnjačke ideologije…

Pripreme za Pokret su počele koncem 1830. godine… U Gradačcu je između 20. i 31. XII 1830. godine održan inicijativni skup dijela bosanskih prvaka koji će povesti Pokret. Nakon toga  je u Tuzli od 20. I do 5. II 1831. godine održan „širi pripremni sastanak svih predstavnika Bosne“ sa kojeg je upućen „opći poziv bosanskom narodu da se diže na ustanak za odbranu Bosne“… Također je upućen poziv za sabor u Travnik koji se treba održati 29. III 1831. godine. Na sastanku u Tuzli  je zaključeno „da u ime Bošnjaka sve poslove vodi Husein‐kapetan Gradaščević, iako nije dobio nikakvo zvaničo zvanje“…

Nakon sastanka u Travniku koncem marta i bijega bosanskoga valije Namik‐paše, Husein‐ kapetan  je postao najviša vlast u Bosni. Namik‐paša je pobjegao 21. V 1831., a u jednom dokumentu datiranom 31. V 1831. godine, Husein‐kapetan se potpisuje kao „Al‐muhakkem Kapudan Husein Serasker‐i Bosna“ (serasker‐vojni komandant‐ Bosne izabran po volji naroda), iz čega se može zaključiti kako Husein‐kapetan nije bio samo najviša vojna nego i civilna vlast u zemlji…

Bošnjaci su željeli svoje ciljeve ostvariti bez rata, nadajući se da će Porta i sultan prihvatiti njihove zahtjeve te shvatiti da je viši interes ispunjenje želje Bošnjaka, kako za samu Bosnu, isto tako i za Carstvo. Međutim, oni su bili odlučni da povedu rat ako Porta ostane gluha na upozorenja i predočavanja svih opasnosti koji prijete od njene neprincipjelene politike. Ipak, Porta je ostala gluha na sva upozorenja Bošnjaka i rat je bio neminovan…

27. V 1831. godine iz Busovače je prema Kosovu krenula komanda bosanske vojske, sa glavninom snaga… Bošnjaci su se držali pravila da uvijek u rezervi ostave u Bosni dvije trećine vojnika, kako bi u slučaju neprijateljskih napada na granice mogli se naći na licu mjesta za odbranu… Tako su Krajišnici u najvećem broju ostali na granici čuvati Bosnu od neprijatelja… Zbog takvog koncepta ni Hasan-aga Pećki nije lično išao na Kosovo. Zato je poslao svog sina kao zamjenika, koji je predvodio veliki kontigent Krajišnika… Mahmud-paša Fidahić je ostavljen da čuva granice Bosne prema Srbiji, a nije izdao Gradašćevića kako su to neki historičari pisali…

Odmah nakon bijega valije Namik-paše iz Busovače u Stolac kod Ali-age Rizvanbegovića, Porta je odlučila povesti oružanu borbu protiv Bošnjaka. A kada su Bošnjaci saznali za tu odluku Porte, odmah su krenuli u susret velikom veziru, odnosno serdariekremu…Veliki vezir Mehmed Rešid- paša bio je uvjeren da će se sa regularnim jedinicama i bašibozukom, lako savladati otpor Gradašćevića i Bušatlije, koji je ustao da povrati sandžake Ohrid i Elbasan… Međutim, akcija Bošnjaka i Arnauta nije bila sasvim dobro razrađena, pa je u različita vremena došlo do sukoba ustanika i carske vojske… Prije nego su stigli Bošnjaci, vojska pod komandom Bušatlije je brzo popustila pred navalom carske vojske… Bez obzira što su Bošnjaci znali za poraz savezničke vojske nisu prekidali svoju akciju, zbog čega otpada svaka sumnja da nisu imali vlastite ciljeve…

U početnoj fazi rata, krajnji cilj Bošnjaka je bio osvojiti Prištinu. Oni su krenuli u tom pravcu, ali su znali da u slučaju ne zauzimanja Peći, ostavljaju mogućnost neprijatelju da ih zaobilazi. Na opće iznenađenje izvjestilaca velikog vezira, neposredno ispred Prištine skrenuli su u pravcu Peći. Za mnoge je to izgledalo kako Bošnjaci nisu smjeli udariti na Prištinu, bojeći se da ne mogu zauzeti grad zbog eventualnog otpora prištinskog muteselima…

Ali za velikog vezira je bilo jasno šta žele Bošnjaci. Zato on ni ne pomišlja na to da Bošnjaci ne smiju ići na Prištinu, nego je znao da se oni žele osigurati sa pećke strane. Osim toga, veliki vezir je znao da će muhafiz Peći prihvatiti borbu sa Bošnjacima, a nije bio siguran da li će to učiniti i muhafiz Prištine. Vjerovatno su isto znali i Bošnjaci. U jednom oštrom naletu Bošnjaci su zauzeli Peć i nanijeli štetu ovom gradu… Nakon zauzeća Peći, Bošnjaci su bez jačeg otpora zauzeli i Prištinu. Tu su postavili glavni logor i odatle upravljali svim vojnim operacijama. Iz Prištine su krenuli u susret sultanovoj vojsci da bi je preduhitrili i onemogućili iznenađenje…

Najznačajnija bitka se odigrala na Kosovu, kod mjesta Štimja u širem krugu Lipljana, oko 18. VII 1831. godine… U prvim okršajima prethodnica bosanske vojske, koju je predvodio Ali-paša Fidahić, bila se povukla i tako je izgledalo kako će carska vojska stvarno lako razbiti Bošnjake. Ali to je bila lukava varka i nakon toga uslijedio je snažan kontranapad na carsku vojsku. Bošnjaci su neutrarizirali konjicu regularne vojske, jer su je navukli u šumovit predio gdje nije mogla biti efikasna. Isti slučaj je i sa artiljerijom carske vojske…

Veliki vezir je nastojao umanjiti jačinu poraza i krivicu je svaljivao na nepouzdani bašibozuk, ali sultan Mahmud II nije povjerovao u opravdanja za poraz. Pored toga što je carska vojska razbijena, mnogo plijena je ostalo iza nje. Zarobljen je i jedan od glavnih komandanata carske vojske Ahmed-paša, mutesarif Soluna, koji je komandovao združenim snagama regularne vojske i bašibozuka. Zarobljena je cjelokupna arhiva i prepiska sa velikim vezirom. Veliki vezir bio je prisiljen bježati prema Skoplju, jer je poraz bio potpun. Čak je prijetila opasnost da i on sam bude zarobljen… Tako je carska vojska na Kosovu doživjela potpuni vojni neuspijeh…

Bošnjaci su zadobili veliku pobjedu, pa su se zbog oduševljenja uspavali i nisu otišli dalje… Po svoj prilici, oni nisu ni imali stvarni plan ići dalje od Kosova, uvjereni da će ostvariti svoj cilj, što je u toj situaciji bila kobna greška. Nakon velike pobjede veliki vezir se našao u takvom stanju da je bio na ivici sultanove nemilosti… Sultan je bio nezadovoljan dotadašnjom aktivnosti velikog vezira, čak je pomišljao i da ga smijeni… No Mehmed Rešid-paša je uspio ubijediti sultana da će diplomatskim putem riješiti nastalu situaciju… Nažalost, u toj borbi je izašao kao pobjednik…

Naime, Bošnjaci su nakon pobjede kod Štimja, na prijedlog velikog vezira, poslali izaslanike sa svojim zahtjevima. Veliki vezir je to učinio isključivo s namjerom da izigra Bošnjake, a spasi svoj obraz i položaj. Naravno, osnovni uvjet koji je veliki vezir postavljao je bio da se oni vrate nazad u Bosnu i da tamo mirno čekaju rješenja zahtjeva… Veliki vezir je obećao da će zahtjevi biti pozitivno riješeni, ali pod uvjetom da se Bošnjaci odmah vrate u Bosnu… Bošnjaci će se nekoliko puta obraćati Porti svojim predstavkama i svaki put će ovi dokumenti, napravljeni u Prištini oko 10. VIII 1831. godine, ostati kao osnova…

Kada se druga delegacija Bošnjaka vratila iz Manastira u Prištinu, a Husein-kapetan poslao svog tatara velikom veziru sa navedenim mahzarima, došlo je do nekih razmimoilaženja među Bošnjacima… Husein-kapetan nije vjerovao velikom veziru i nije bio za to da se iko vraća u Bosnu dok zahtjev za autonomiji Bosne ne dobije zvaničnu potvrdu sa Porte… Prvi je Prištinu napustio Mahmud-beg Tuzlić, a za njim Mustafa-beg Babić i Mehmed Memiš-beg Bajramović. Imena drugih se ne navode. Oni su napustili Prištinu 21. VIII 1831. godine, a svi ostali dva dana poslije…

Husein-kapetan je krenuo prema Novom Pazaru, a zatim prema Sarajevu, ostavljajući malobrojne posade po utvrđenim mjestima na granici Bosne… On i vojska koja je s njim bila na Kosovu, u Sarajevu su dočekani kao slavodobitnici, uz ogromnu pompu i oduševljenje. Svima je bilo jasno da je u narodu prozvani ”Zmaj od Bosne” jedini gospodar Bosanskog ejaleta… U dokumentima nema podataka o tačnom datumu Husein-kapetanovog dolaska u Sarajevo… Najvjerovatnije je to bilo u petak 9. IX 1831. godine… Zvanično je Husein‐kapetan izabran za vezira na Saboru u Sarajevu 12. IX 1831. godine, ali za to nikada nije dobio potvrdu sa Porte. On je oformio sve organe vlasti u Bosni, razrezivao je i prikupljao poreze, vodio diplomatsku prepisku…

Izdaja…

Nažalost, Porta nije ispunila zahtjeve Bošnjaka i na Bosnu je sultan Mahmud II poslao ogromnu vojsku, na čelu sa Kara Mahmud Hamdi-pašom, da silom uguši pokret za autonomiju… Presudna bitka se dogodila 4. VI 1832. godine u mjestu Stupu kod Sarajeva… To je bila isključivo borba prsa u prsa. Bošnjaci su jurišali kao lavovi na bašibozuk i vojsku nizama, koja je bila vrlo jaka posebno u konjičkim jedinicama. Bitka je trajala cijeli dan. Husein-kapetanova vojska potpuno je razbila bašibozuk i ostale carske jedinice sastavljene od sandžačkih vojski iz Rumelije…

Carska vojska je bila, po saznanjima mnogih izvještača, potpuno razbijena i dala se u bijeg. Rat je bio gotovo završen. Upravo u tim trenucima na vojnom polju, s bočne strane, pojavljuju se Ali-aga Rizvabegović i Smail-aga Čengić sa hercegovačkim kršćanima… U toj situaciji Bošnjaci se nisu mogli oduprijeti, jer su im snage bile na izmaku. Umjesto čiste vojne pobjede, morali su se povući pred same zidine sarajevskog grada. Carska vojska se ubrzo pregrupirala, ali nije imala snage odmah ući u grad… Prema arhivskim podacima Porte, Kara Mahmud Hamdi-paša je ušao u Sarajevo 5. VI 1832. godine… Husein-kapetan se povukao iz Sarajeva… Tužan i razočaran, napustio je Bosnu i otišao u progonstvo…

Pokoravanje ostalih dijelova Bosne teklo je cijeli mjesec juni, jer gotovo u svakom mjestu pružen je otpor carskoj vojsci, osobito u Krajini… Krajišnici su bili odlučni da i dalje nastave Pokret i da ne dozvole Porti zavođenje vlasti bez Bošnjaka… Pokret za autonomiju Bosne bio je skršen predajom Hasan-age Pećkog… Njegov Pećigrad je bio potpuno razrušen, a on otpremljen u Carigrad. Zatvoren je u nekadašnjoj janjičarskoj kasarni na Atmejdanu. Nije se vratio iz progonstva jer je umro u toj kasarni, a do danas se ne zna gdje je pokopan…  Ostale vođe Pokreta otpremljene su u Solun: Mahmud-paša Fidhaić, Mahmud-beg Tuzlić, Hifzi-efendija Đumišić, Mahmud-beg Begzadić, Ahmed-beg Vilić, Hasan-beg Sijerčić, Kasim Alajbeg Sijerčić, i sva sila drugih uglednika…

Tako je zahvaljujući lakovjernosti Bošnjaka i izdaji od strane nekoliko protivnika Pokreta, ali i velikoj sili carske vojske koju je sultan Mahmud II poslao u Bosnu, ugušen pokret za autonomiju i samostalnost. Da su kojim slučajem protivnici Pokreta (Ali-aga Rizvanbegović, Smail-aga Čengić, Hasan-beg Resulbegović, Bašaga-beg Redžepašić, Osman-beg Mušović, Sulejman-beg Kapetanović, Ibrahim-paša Sulejmanpašić, Mehmed-beg Bišćević, Derviš-beg Cerić …) stali pod domovinski bajrak, ni najjača vojna sila na svijetu ne bi pokorila prkosnu i ponosnu zemlju…

Progonstvo…

Husein‐ kapetan je 16. VI 1832. godine kod čardaka Podruna, nedaleko od Županje, zajedno sa svojim najvjernijim prijateljima prešao iz Bosne u Slavoniju: Ali-pašom Fidahićem, Mehmed-begom Krupom, Mujagom Zlatarom, Mahmud Alajbegom Gradašćevićem, Ali-begom Karafejzićem, sarajevskim Đul-agom i drugima…

U Županji je proveo dva dana, a zatim je premješten u Slavonski Brod, gdje se nalazio u karanteni od 18. VI do 4. VII 1832. godine. Nakon toga je premješten u Osijek. Mada se dobro slagao sa ljudima u Osijeku, austrijske su vlasti ipak, na uporna traženja osmanlijskih vlasti, nastojale što prije odstraniti Husein‐kapetana dalje od granica Bosne. Na pritisak austrijskih vlasti odlučio se koncem septembra vratiti u Osmanlijsko carstvo…

Iz Osijeka je 4. X 1832. godine krenuo ka Zemun. Tu mu je četiri dana kasnije pročitan sultanov ferman, kojim mu se poklanja život, a oduzimaju časti i imovina. Odredbe ovog fermana su bile iznenađujuće za Husein‐kapetana, jer je naređeno da ne može ostati ne samo u Bosni nego uopće u evropskome dijelu Osmanlijskog carstva. Određeno je da mora ići u Anadoliju. Iako nezadovoljan ovim odredbama odlučio je ipak krenuti u Beograd, gdje je sa velikom pompom 14. oktobra ušao na konju koji  je bio „sav u srmi i suhome zlatu“. U Beogradu je ostao oko dva mjeseca i u decembru 1832. godine je otpremljen u Carigrad…

Posljednje dane života Husein‐kapetan je proveo u Carigradu, zatvoren u bivšim janjičarskim kasarnama na Atmejdanu… Husein-kapetan i Hasan-aga Pećki bili su zatvoreni u susjednim ćelijama i nisu znali jedan za drugog… Sultan mu je ponudio rehabilitaciju, u vidu čina paše sa dva tuga u nizamskim postrojbama. Husein-kapetan je odbio sultanovu ponudu, izjavivši da će „radije umrijeti u nošnji svojih očeva nego da nosim nizam‐ uniformu jednog paše!“. Zmaj od Bosne je umro 17. VIII 1834. godine, a sahranjen je na carigradskom mezarju Ejjub… Do danas mu nije ispunjena jedna i jedina želja- da se vrati u  voljenu Bosnu… Rahmetul-Lahi alejhi!

P.S… (Izvori: Ahmed. S. Aličić,”Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine”; (H. Kamberović,”Husein-kapetan Gradašćević (1802-1834.)- Biografija”; H. Kreševljaković,”Husein-kapetan Gradašćević” …)

Naredni blog u petak 20h…