instant fap

Anel Mušanović: O danima koje više nikada nećemo moći vratiti

Anel Mušanović: O danima koje više nikada nećemo moći vratiti

Evo me nakon 365. dana, sjedim tamo gdje je nekad nešto davno počelo. Želio bih da vam mogu reći da je napolju zabijelio snježni prah i da je lijepo ali nažalost samo sivilo i kiša. Gdje da počne čovjek kada se toliko toga desilo u 365. dana? Možda uopšte i ne treba krenuti ispočetka ili krenuti ikako. Samo da nastavimo…

Ne znam te, ali te želim upoznati. Svu tebe. Pitati te sva pitanja koja me zanimaju. Koja je tvoja omiljena knjiga i da li je ja volim? Ako ne, da li je trebam pročitati? Zašto si ikada dopustila da te neko povrijedi (mislim da znam odgovor na ovo pitanje) i da li bi naša tijela bila toliko dobra zajedno da bi onda samo pogledom radili sve ono što već znamo da je dobro? Iskreno se nadam da ovo neće sve propasti negdje gdje više nikada nećemo moći uhvatiti trenutak kada smo prvi put otkrili koliko je dobro to što smo zajedno.

Dosta o tebi, stvarno sam došao da pišem o nekim završecima, a čitaoci još ne znaju o tebi & kako doista naša tijela jesu dobra zajedno, jer otkrio sam to puno brže nego ime tvoje omiljene knjige.

Šta je to o kraju da nas ćini tužnim? Proživimo toliko puno toga i dođemo do posljednjih pet dana kalendarske godine i tužni smo jer se ona završava. Naša najveća greška bila je ta što smo se prepustili kalendarima i zarobili vrijeme, a nismo ni bili svjesni da smo tako samo zarobili sebe. Zapravo, zašto smo tužni kada znamo da je sutra opet novi dan i da će sve biti isto – samo mijenjamo broj. Nažalost, broj po broj i pronađeš sebe u toploj prostoriji, s upaljenim televizorom, daljinskim na stolu i albumom s fotografijama u ruci. Nekoliko bora koje su prošarale tvoje lice, početak ko zna koje bolesti u tvom tijelu i u nekom slučaju sreću u duši. Možda se zbog toga bojimo kraja. Samo zato što kraj predstavlja novi početak za nekog, neko zna da je kraj ipak kraj, ma koliko on početaka imao. To je najljepša i najgora filozofija vremena.

I u vremenu koje je prošlo, najbolji ishod bi bio taj da ste se pobrinuli da ste ga potrošili na dobre, lijepe i kvalitetne trenutke i ljude koji su vas činili sretnim. Ja znam da ja jesam. Zato što sam upoznao nekoliko ljudi ove godine i još jednom shvatio kako je lijepo biti živ u prisustvu neke osobe, kako je lijepo zaljubiti se u način na koji neko priča i kako obožavam to što svi samo čitaju o meni.

Ponekad to može biti problem koji imam. Ljudi misle da jednostavno ne želim da se otvorim njima i samo njima, a ne znaju da ja stvarno to ne želim da radim nikada, bez obzira ko je osoba na drugoj strani. Previše volim tajanstvenost koju ima moja otvorenost. Jer sve je ovdje, samo trebaš znati čitati. I nije to usamljenost, bez obzira koliko to ljudima ponovio, to znači biti neko drugačiji, imati nešto što niko nema i ne može.

Toliko je ljudi uradilo nevjerovatne stvari ove godine i svi treba da smo ponosni na njih. Pobijedili su velike i opake bolesti, ostali su dobri ljudi, pomogli su na razne načine, stvorili su velike umjetnosti svojim vještinama i onda na kraju samo će utonuti u ljepotu novih dana ponosni na svoje uspjehe. I na tome im svaka čast. Svima vama.

Nisam ja neko ko jednom mjesečno sjedne za laptop, natoči sebi jedan gin&tonic i sjedne pisati nekoliko rečenica koje će neko ili niko pročitati. Ja sam neko ko će u naletu inspiracije uzeti laptop u ruke i pisati dok mi ne dosadi, ko će natočiti sebi najbolji gin&tonic na svijetu jer nema ništa bolje, neko ko će napisati tekst koji bi svi trebali pročitati i koji se svima ne mora svidjeti. Neko ko će otići popiti kafu nedjeljom u dva i sjesti za šank omiljenog kafića dok ne dođe neko koga jedva čekam da vidim već sedam dana. Neko ko se zaljubi svaki dan nekoliko puta, pa makar u način na koji neko koristi svoje ruke ili samo osmijeh nekog stranca. Neko ko će uživati u minutama koje donosi erotska koherentnost ili ono što vi zovete seksom. Neko ko neće nikada ništa reći nekom o ovom jer to stvarno ne želi. Imam toliko osoba u svom životu o kojima znam skoro sve, toliko da su mi postali dosadni.

To što ljudi vole da govore o sebi, da otkriju svu tajanstvenost koju imaju misleći da čine nešto dobro – zapravo nije dobra stvar. Stvarno ne želiš znati sve o svima. Koliko je zapravo interesantno znati drugima koliko je bilo dobro sjediti s nekim ljudima, koliko je lijepo bilo spavati s nekim tu noć i da je bila nezaboravno vidjeti nekog kako pravi kafu dok si ti još pod jorganom i u tu istu kafu sipa so jer koji kurac…. čekaj – stvarno koga briga za ove stvari. Trenutak kao što je ovaj i mnogi drugi su tu da vam pokažu koliko je savršeno biti živ i da vrijedi disati, ne da sve to pokvariš pričom i uništiš svu magiju koju taj trenutak ima. Zato ljudi, nemojte pričati u novoj godini. Zadržite to za sebe, uživajte u vlastitom vremenu. Ljepše je, vjerujte mi.

I na kraju, kako se kazaljke bliže onom trenutku kada će sve na šezdeset sekundi da nestane, baš onda kada se sklope i prvi put u godini dana niko ne bude gledao na njih,  želim da vam zahvalim za sve. Za još jednu godinu koja je bila lijepa, čarobna i nestvarna. Sretna i tužna, divna i očaravajuća. Baš puna onih stvari koje život čine lijepim. Mnogo kolumni, mnogo ljudi koji su ih čitali i koji će tek da pročitaju šta sve dolazi jer ostajem ja baš tu. Ista adresa, možda drugi ljudi.

Želim vam sreću, radost i tugu. Sve to, jer jednom je neko napisao da nikada ne bi znali šta je sreća dok nismo okusili šta je to tuga. Mnogo zdravlja, novca i putovanja. Mnogo pročitanih knjiga, ljubavi i seksa. Mnogo tajanstvenosti i strpljenja. I možda, samo možda vam želim da bar jednom u novoj godini budete toliko sretni da zalutate na ovaj blog i pročitate neku od mojih kolumni. Iskustvo je veliko, samo to ću vam reći.

Ja se odjavljujem uz SRETNA NOVA GODINA i naravno posljednje za ovu godinu…

  S ljubavlju i mržnjom…

  Vaš Anel Mušanović.

KOMENTARI