Koliko su Bosanci i Hercegovci veliki i jaki, sposobni da se snađu i u najtežim situacijama, stručni, pametni, odlučni, najbolje nam govori primjer Anite Zečić, mlade Prijedorčanke nastanjene u Beču. Ovu lijepu djevojku upoznali smo na manifestaciji „Dani Srebrenice u Austriji“ gdje je izložila svoje umjetničke slike.
Čvrsta poput granita, a opet nježna srca, poput ruže u cvatu,sa stalnim osmjehom, čije lice govori da se radi o jednom nadarenom umjetniku, čija je karijera u velikom usponu.
Slika ljepote svoje zemlje, na platno prenosi BiH gradove, njihovu kulturu, ljepotu, zavičaj, koji joj je, kako kaže, stalno u srcu.
Slika ljepote svoje zemlje
-Naslikala sam gotovo sve veće gradove. Uživam kada kistom govorim o njhovim ljepotama, neiskorištenim prirodnim mogućnostima, turističkim potencijalima.Satima mogu slikati, a da se ne umorim. Mene zapravi kist i boje odmaraju, kaže Anita.
Ova djevojka prkosi, hoće na svoj način da pokaže svijetu svu agresiju na njenu zemlju, propušteno djetinstvo, da sačuva od zaborava svo zlo koje je urađeno prema nevinim civilima, koji su zatvarani, mučeni, ubijani i umirali u najtežim mukama.
-Moj Prijedor je bio logor smrti. Tako je i u drugim gradovima gdje su ubijani nevini ljudi. Zato sam odlučila da slikam zatočenike, ljude u logorima koji su krivi samo zato što se zovu drugim imenonom. Hoću slikom na platnu da kažem šta se desilo u srcu Evrope, da se ne zabortavi i ne ponovi.
Planira u Hagu izložbu slika
Anita kistom prkosi. Na početku smo rekli koliko je jaka, čvrta odlučna. Za nju jednostavno nema nepremostive prepreke.
-Imam u planu da slike logora i zatočenika izložim u Hagu. Da se i na ovan način to zlo nikada ne zaboravi, a krivci kazne.
Anita je imala teško djetinstvo. Kao petogodišnja djevojčica u maju 1992. godine napušta rodno mjesto.
Sa majkom i sestrom zadržava se u Zagrebu. Godinu dana čekaju oca i ostatak rodbine.U međuvremenu preživljava još jednu tragediju .Raspada se brak njenih roditelja. Otac ih napušta i majka sa njom i njenom starijom sestrom Editom ostaje sama. Potom svoje izbjegličke dane nastavljaju u Njemačkoj gdje počinje svoje školovanje. Po završetku rata 1998. godine vraćaju se u domovinu, u Sanski Most.
Opet novi grad, i novi početci…
Anitu smo pitali kako je počela slikati, odkud talenat ka toj umjetnosti ?
-Još u vrtiću pokazala sam sklonost ka umjetnosti, slikanju…U osnovnoj školi, zahvaljujući nastavniku likovnog obrazovanja, koji mi posvećuje malo više vremena i upučuje u tajne slikarstva, gdje moji radovi osvajaju prve nagrade i krase zidove holova osnovne škole. Upisujem Gimnaziju sa planovima da se bavim umjetnošću. 2005. godine , sa svojom majkom preselila sam se u Beč, gdje je živio moj otac.
2010. završava privatnu umjetničku školu “Wiener kunstschule” .Nakon toga, svaka godina za ovu mladu umjetnicu je sve uspješnija. Imala je nekoliko veoma posjećenih izložbi u svojoj domovini, kao i u Beču . Očito je da ovu mladu djevojku čeka svijetla karijera. Danas studira na Fakultetu primjenjene umjetnosti u Beču, odsjek pedagogija, za profesora likovne umjetnosti i tekstilnog dizajnera.
– Upornost i talenat su osnovne vrline nas Bosanace. Fala Bogu ima nas ovdje u Austriji veliki broj. I većina se dobro snašla. I na ovaj način govorimo da smo , mi Bosansi i Hercegovci, jači od kamena, da se nedamo… ističe Anita.
epoha
KOMENTARI