Kada sam bio prvačić, sedmogodišnjak, osmogodišnjak, desetogodišnjak mislio sam da je čovjeku jedina zanimacija nogomet i da se ljudi (ako su ozbiljni) ničim drugim ne trebaju baviti. Jer na kraju od nogometa ništa ozbiljnije ni nema. Pratio sam derbije bivše Juge na radiju, kolektivno nas deset – dvadeset istovremeno slušamo dok nije prvi tv – aparat došao u naše Pobriježje. A prvi ga je kupio Vehid Zulić.
Za gledanje utakmice u dvorišnoj kafana – kuhinji smo plaćali 2 banke (bivše Jugo – valute). Onaj ko nije imao pare morao je unaprijed kod (Vehida) u polju odraditi dnevnicu – kupiti sijeno, brati kuruze ili šta ti odredi pionir – kapitalizma u našem džematu Vehid da mu odradiš…
On televizor nije palio do utakmice da ne troši struju, ali nas to nije ometalo da sjednemo ispred ugašene katodne cijevi i satima u nju buljimo čekajući da je Vehid upali sa jednim od dva cijela prsta na desnoj ruci. Sjećam se kad mu damo dvobanku a on je sa ona dva prsta vješto prevrće da mu neko ne podvali kakav drugi fiskalni (falsifikat) apoen…
Znali smo satima raspravljati o tome ko bolje dribla – Džajić ili Rora, ko bolje glavom udara Vaha ili Musemić, ko je bolja polutka Karasi ili Slišković, i tako u nedogled. Čoporativna gledanja i uživljavanja u utakmicu i prije početka su izazivala zagrijanu atmosferu.
Više pročitajte na http://asimkamber.com/branko-copic/
KOMENTARI