Neko je mudro kazao da Bajram nije Bajram onoliko koliko se mi radujemo, nego onoliko koliko u njemu druge ljude obradujemo.
Upravo sa takvom namjerom je nekoliko sanskih imama predvođenih glavnim imamom, Mirzom ef. Žerićem, posjetilo svoga bolesnog kolegu i dugogodišnjeg imama prijedorskog Medžlisa, Ahmeta ef. Rahmanovića.
Ahmet ef. je jedan od onih čestitih imama koji su u službi i hizmetu islamu i muslimanima ostavili veliki trag.
Odmah po okončanju agresije vraća se sa svojim džematlijama u Lušci Palanku, gdje radi na formiranju isturenog prijedorskog Medžlisa, s obzirom da povratak u Prijedor tada još nije bio moguć.
Među prvima radi na organizovanju povratka Prijedorčana u njihove zavičajne džemate, istovremeno radeći na organizovanju brojnih kolektivnih dženaza za ekshumirane šehide Prijedora.
Tih, skroman i nenametljiv, a istovremeno odvažan i dostojanstven, brojnim ožalošćenim i unesrećenim bivao je ‘adresa’ za utjehu i podršku, mladim kolegama uzor u službi.
Do proljetos je radio kao imam u prijedorskom džematu Zagrad, kada ga teška bolest ‘vezuje’ za invalidska kolica.
Od tada Ahmet ef. sa svojom hanumom boravi kod sina u našem Sanskom Mostu.
Iako veoma spor, njegov oporavak je primjetan, a ono što je svojevrsni i medicinski fenomen je činjenica da je Ahmet ef., od posljedica moždanog udara, u potpunosti zaboravio latinično pismo i slova, ali kur'anske harfove nije.
“
Gdje god mu u Kur'anu pokažem prstom reaguje i išareti mi da zna pročitati, međutim, latinično pismo je u potpunosti zaboravio i moraćemo krenuti od ‘A’, ali i to ćemo mi svladati, ako Bog da”, kazuje njegov sin Mevludin koji nad bâbinim oporavkom bdije kao najbrižnija mati nad bolesnim djetetom.
Sa dobrim Ahmet ef. smo se selamili pred podne-namaz, uz dove da mu Svevišnji podari sabur u bolesti i uspješan oporavak.
KOMENTARI