Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, na prijedlog Ministarstva civilnih poslova, jučer je donijelo Odluku o dodjeli državne nagrade za sport u 2015. godini u iznosu od 15.000 maraka Amelu Tuki, najboljem sportisti BiH i državnom rekorderu na 800 metara.
Gest jeste vrijedan pažnje, ali s jedne strane malo će biti od pomoći samom Tuki od kojeg nacija očekuje prvu olimpijsku medalju u historiji Bosne i Hercegovine, a s druge pokazuje i kakav je odnos države prema sportu i nedostatak sistema koji bi dugoročno riješio finansiranje ne samo našeg najboljeg altetičara nego i drugih sportista koji imaju potencijal za ostvarenje vrhunskih rezultata.
A da u raznim budžetima, kada bi se oni valjano punili, ima prostora za finansiranje vrhunskog sporta otkriva i podatak prema kojem brojne kladionice trenutno za porez duguju skoro 50 miliona maraka. U Zakonu o igrama na sreću, između ostalog, zapisano je kako bi dio poreza ostvarenog na ovaj način trebao biti usmjeren i za finansiranje sporta. Da je naplaćen samo deseti dio duga kladionica, Tuka danas vjerovatno ne bi brinuo o tome kako će isfinansirati pripreme za predstojeću Olimpijadu u Brazilu i političari se ne bi trebali crvenjeti dok se budu slikali s njim poslije osvojene medalje, koju cijela BiH toliko priželjkuje.
Amel Tuka je prošle godine bio najbrži čovjek planete na 800 metara (1:42.51 istrčao u Monte Karlu) i nisu bez razloga sve oči sportske javnosti naše zemlje uprte u “Raketu iz Kaknja“. No, pitanje je da li smo zaista zaslužili da nas Tuka još jednom obraduje!?
Zaslužio je medalju
Bez dvojbe, Amel je na dobrom putu da se okiti medaljom. Njegov pristup sportu i atletici, daleko je profesionalniji od odnosa onih koji bi trebali da brinu o Tukinoj, ali i o budućnosti svih sportista u našoj zemlji.
U čemu je problem? Jednogodišnje pripreme za nastup na Olimpijskim igrama koštaju oko 150.000 KM. A koliko je Tuka dobio od države? Pet puta manje. Za vrhunski rezultat u Pekingu nagrađen je sa skromnih 30.000 KM koje je dobio od Vlade Federacije BiH i Vijeća ministara BiH! Ostali? Ostali su bili nijemi, iako su koristili svaku priliku da mu pred kamerama obećaju kule i gradove.
– Nikada nisam imao podršku države. Sve sam prošao sam i to mi se vratilo. Sada bi htjeli da se ‘prislone’, ali potpisao sam sponzorski ugovor s Nikeom i ne treba mi njihova pomoć. Neka uzmu neko darovito dijete i pomognu njemu. Da, slikao sam se s njima jer će biti lakše mom klubu i Savezu. Zapravo, nije riječ o državi, nego o vlasti. A ja to razlikujem. Država je svetinja, a vlast prolazna – poručio je Tuka nakon što se u augustu prošle godine u domovinu vratio sa bronzanom medaljom oko vrata.
Tuka je jedan od 13 stipendista OKBiH, odnosno Olimpijske solidarnosti MOK-a, koji mjesečno dobijaju po 650 američkih dolara (ciklus od dvije godine). Međutim, našem najboljem atletičaru ova stipendija je odobrena tek u septembru prošle godine, nakon višemjesečnih napora i aktivnosti prema MOK-u od strane OKBiH.
– Prije toga OKBiH mu je u sklopu priprema za Evropske igre u Bakuu obezbijedio 7.000 dolara. Potpomognut ovim sredstvima za pripreme briljirao je u Bakuu i od tada bilježi uspjeh za uspjehom. Do OI od nebudžetskog korisnika OKBiH bit će pomognut sa sumom od oko 34.740 KM – potvrdili su za Faktor iz krovne sportske organizacije naše zemlje.
Elvir Krehmić, selektor muške atletske reprezentacije BiH, objasnio je koliko novca je, minimalno, potrebno da Tuka obavi kvalitetne pripreme za nastup u Rio de Janeiru.
– Teško je reći tačnu cijenu, ali minimum je oko 150.000 KM. Najveći dio tih sredstava ide na prehranu. Amel se ne hrani kao običan čovjek i prehrana mu je važna cijelu godinu. Sve to uzima kroz suplemente i vitaminizaciju. Obična hrana i vazduh mu „ne pomažu“. Institut za medicinu uzimanjem uzoraka mišićnog tkiva i krvi određuje šta je potrebno organizmu. I to je već nauka, a u BiH nemamo instituciju koja bi mogla uraditi ove nalaze. Vrhunski sportisti, recimo Amerikanci, koristit će neke supstance koje će kod nas stići tek za dvije godine. Mi smo osuđeni na improvizaciju, a često koristimo suplemente koji se mogu naći u slobodnoj prodaji. Koristimo i neke preparate koje sam ja koristio prije deset, 15 godina. Amelova je sreća što je u Italiji i što je tamo uradio sve testove, jer u našoj zemlji je to nemoguće – kazao je Krehmić, naglasivši kako za sve nabrojano Tuka mora izdvojiti između 50.000 KM.
Nekadašnji atletski as objasnio je da su i pripreme izuzetno važne za dobre rezultate, te da će ih Tuka odraditi u tri faze.
– Prva faza su bazične pripreme i podrazumijeva odlazak u toplije krajeve, kao što je sada otišao u Južnu Afriku. Druga faza je pred start sezone, kada će odraditi dva-tri takmičenja, a treća pred nastup na OI, koje će odraditi u manjoj gužvi, kako bi se skoncentrisao na najveće planetarno takmičenje. Skrivanje ne znači da “bježi“ od rivala, nego, jednostavno, potreban mu je mir. Ukupno, pripreme će ga koštati oko 60.000 KM – ističe Krehmić.
Urođen osjećaj
Osim dvije najbitnije stavke, Tuka mora imati riješen i socijalni status, a važna stavka su i troškovi nevezani za svakodnevne obaveze. Krehmić se osvrnuo i na prošlogodišnje SP u Pekingu, gdje je, naglašava, Tuka otputovao ček i bez fizioterapeuta, dok su drugi takmičari iza sebe imali kompletne medicinske timove sa nutricionistima.
Pored svega toga, selektor naših atletičara optimista je i vjeruje da Tuka može do medalje.
– On ima urođen taj čok, osjećaj, kada treba „povući“. Najvažnije je da bude zdrav, da ga zaobiđu povrede. Neće biti lako, ali nadam se da će ući u finale, a onda je sve moguće. Zašto ne i zlato! – optimista je Krehmić.
Matematika je jednostavna. Do sada je dobio oko 65.000 KM, a kako bi zatvorio minimum finansijske konstrukcije potrebno mu je još nešto manje od 100.000 KM (85.260).
Pomoć koju je dobio od države:
15.000 KM – nagrađen od Vlade FBiH
15.000 KM – nagrađen od Vijeća ministara BiH
34.740 KM – dobio od OKBiH
85.260 KM – NEDOSTAJE!
Minimalni godišnji trošak za pripreme:
60.000 KM – tri faze priprema
50.000 KM – prehrana
40.000 KM – ostali troškovi
Primjer Velike Britanije
Kako postati olimpijski šampion? Predispozicije i talenat odavno su izašli iz mode, a sada su na snazi neke druge metode.
Primjer Velike Britanije mogao bi biti najbolji putokaz većini. Posebno nama. Kada su Britanci u Atlanti 1996. godine osvojili samo jednu zlatnu medalju, to je bio znak za uzbunu. U Pekingu, 12 godina poslije, osvojili su 19 puta više zlatnih odličja. Šta se dogodilo u tom periodu?
Tadašnji britanski premijer Jonh Major odlučio je 1994. godine da preko Nacionalne lutrije pronađe novac za sportske saveze. Da se novac ne bi rasipao kreiran je i Program performansi svjetske klase (WCPP), koji je od 1997. počeo da „puni kasu“ britanskog sporta. WCPP je bio javni projekt.
– Ukupno ulaganje za Olimpijske igre u Pekingu u periodu 2005-2009. bit će 94 miliona eura.
Projektovano osvajanje medalja na osnovu ulaganja: 35 – pisalo je u projektu.
Rezultat je bio znatno bolji. Velika Britanija je u Pekingu osvojila 47 medalja, što joj je donijelo plasman na četvrtu poziciju najuspješnijih nacija (1. Kina, 2. Sjedinjene Američke Države, 3. Rusija).
U praksi, imenovani su direktori za performanse, koji su bili odgovorni za postavljanje i ispunjavanje zacrtanih ciljeva. Oni su dobili „odriješene ruke“ da identifikuju sportiste od kojih mogu da se očekuju medalje u Pekingu. Naloženo je da im budu omogućeni najbolji uslovi za trening, uz, tada, prosječan godišnji trošak od oko 56.000 eura po sportisti.
(S. Šišić/Faktor.ba)
KOMENTARI