Biciklisti su daleko sporiji od prometa u gradu i na otvorenim cestama, osim u slučajevima velikih zastoja i čepova. U slučaju zastoja, biciklisti često stvaraju nervozu vozača automobila, iz još nejasnih razloga, moguće na njihovom slobodnom kretanju kroz gužve, ali to nije problem koji će izazvati agresiju, više neki stalni animozitet prema biciklistima. Slično se događa i motoristima koji se u gužvama voze između vozila da bi se dovukli na prvo mjesto ispod semafora, a kad se upali zeleno, većina malih skutera i mopeda na kraju vozi daleko sporije od automobila. Ipak, mopedi se voze po sredini kolnika jer oni imaju sve papire za sudjelovanje u prometu pa ih se po tom pitanju više poštuje, iako nisu daleko od biciklista po brzini kretanja, piše biker.hr
Biciklisti su nedefinirana pojava na kolniku, smetnja, kao mušica s unutarnje strane prednjeg stakla automobila.
Stalno je tu negdje, morate paziti na njega ili nju, smeta i ometa prometni sklad :). Iako je to čak i donekle točno sa stajališta jednog vozača, nije razlog za konstantne konflikte koje viđamo na prometnicama između biciklista i vozača automobila.I jedna i druga skupina su uglavnom, kad izađu na cestu, već krenuli sa predrasudama i već su u stanju nervoze te se ne mogu opustit. Tome dodate adrenalin koji praktički eksplodira u trenutku kada se biciklom uključite u promet i samo je jedna greškica potrebna da nastane problem ili neka svađa. Biciklisti nemaju čistu i određenu formu na cesti, a kako bi poštovali ostale sudionike u prometu, obično se drže desne strane kolnika. Iako to vozačima nije dovoljno i smatraju da su biciklisti i dalje smetala, nama biciklistima je i to već stres. Uz rub kolnika asfalt nikad nije tako uredan, gladak i nerijetko se na putu nalaze “šahtovi” i “grabusine” na koje moramo obratiti pažnju. Ako je promet tom cestom imalo gust, postaje prilično stresno držati se ruba ceste i zadržavati pravac, ravnotežu i brzinu.
Dodajte na sve to i autobus, tek tada postaje alarmantno i ako taj obilazak traje te osjećate potisnutu masu zraka koja vas gura s ceste onda to već doživljavamo kao borbu za opstanak. Kako smo rekli na početku, biciklist na cesti nema formu, nema čisto omeđene gabarite već je nejasan, dole uzak, a gore upravljač bicikla isturen prema sredini ceste i vozač automobila doista teško procjenjuje koliko je dovoljno udaljiti se prilikom pretjecanja, a da je sigurno i ugodno za biciklistu.
S druge strane postoje pravila koja se promiču diljem svijeta, da se vozači ostalih prometala, dok obilaze biciklistu, udalje barem 1,5 metar prilikom pretjecanja kako mu ne bi bili previše blizu. Vozači automobila koji nisu nikad sjeli na bicikl, nemaju predodžbu koliko je teško držati pravac i pratiti cestu, rupe na cesti i držati se propisa za vrijeme dok vas netko pretječe. Isto tako i biciklistima koji nisu vozači automobila nije jasno da obilaženje biciklista na kolniku gotovo uvijek ide po Murphyjevom zakonu. U trenutku kad vozač automobila krene pretjecati biciklistu, gotovo nepogrešivo iz suprotnog smjera dolazi drugo vozilo s kojim se isti mora krajcati dok obilazi biciklistu. To je toliko česta pojava, da bi se moglo postaviti kao pravilo :).
I tada vozač automobila nerijetko procjenjuje odokativno koliko najbliže može proći biciklistu, a da ga ne sruši i da pritom ne zapne za vozilo iz suprotnog smjera te u takvim situacijama rapidno naraste nervoza, potreba za psovkama i vozača i bicikliste. Jednostavno rješenje je odgoditi obilazak, dok ne prođe vozilo iz suprotnog smjera, ali to često nije tako.Nerijetko viđamo i bicikliste koji jure preko zebre i drže se svoje staze, ako postoji naravno, no do tog je trena taj isti biciklista sudjelovao u prometu, pa je crveno svjetlo na semaforu išao zaobići uključivanjem na pješački prijelaz pa zatim nastavlja dalje, a to će dodatno podići napetosti između njega i onog vozača koji ga već treće raskrižje mora obilaziti na cesti.
Dakle, vozačima automobila je također stresno obilaziti bicikliste, pa im treba omogućiti da to ne čine često, samo zato jer se nama nije dalo čekati zeleno svjetlo ;).Jedan izrazito važan detalj i razlog mnogih nesreća je procjena vozača dok prilazi pješačkom prijelazu. Pješački prijelazi su uglavnom pregledni, ali pristupi istima često nisu. Ako ste iskusniji vozač automobila, obično kada pristupate pješačkom prijelazu, gledate i na pločnik kojim pješaci do njega dolaze, kako ne bi naletjeli na nekog tko dotrčava do prijelaza i nije u tom trenutku bio na njemu, već je prišao. Zamislite kojom biciklist brzinom dolazi do pješačkog prijelaza. Dakle, nije dovoljno da vozač pogleda na pločnik par metara prije pješačkog prijelaza ne bi li vas vidio, već stotinjak metara prije. Činjenica je da se na pješačkom prijelazu treba zaustaviti, ali treba uzeti u obzir da velik broj vozača, pa tako i biciklista u krajnjem slučaju, pregleda stanje na pješačkom i prelazi ga bez zaustavljanja, ako je prazno.
Zato se inzistira da se biciklisti kreću po prometnicama i sudjeluju u prometu jednako kao i vozači, samo što iz prethodno navedenih razloga vozači to ne vole i remeti im ritam prometa na koji su navikli.Ovdje ne spominjemo iznimke kojih ima s jedne i druge strane kada dolazi do nepotrebnog verbalnog vrijeđanja, divljanja pored biciklista, trubljenja, pokušaja guranja s ceste i slično. Vozači nisu svjesni koliko je to opasno, dok netko ne nastrada, a tada je kasno biti svjestan. Prošle godine smo bili svjedoci strašnih nesreća u kojima su smrtno stradali biciklisti u Hrvatskoj.
Nije pravilo na žalost da je vozač uvijek kriv, jer i biciklisti, pogotovo oni koji nisu vozači ne znaju procijeniti na što je potrebno obratiti pažnju. Isto se događa i sa vozačima automobila koji nisu biciklisti. Problem biciklista je što nas zakon i uređenje biciklističkih staza tjera na cestu da se aktivno uključimo u promet, a tu nas čekaju vozači koji nas tjeraju da se maknemo na pločnik, gdje nas čekaju nervozni pješaci da se vratimo na cestu.Da bi koegzistirali u prometnom sustavu, moramo se prilagoditi. Vozači moraju osvijestiti koliko je opasno biti biciklista na cesti, a biciklisti moraju početi više poštivati prometna pravila. Ako ste biciklista, ne znači da možete prolaziti kroz crvena svjetla, krasti semafore preko pješačkih prijelaza, kombinirati pločnike i prometnice kad vam odgovara i slično. Treba se koristiti znakovima koji će ukazivati na vaš smjer kretanja. Biti adekvatno odjeven, vidljiv na cesti. Apeliramo na jedne i druge da se više potrude.
KOMENTARI