Svaki put u životu kada sam u nemogućnosti promijeniti situaciju u kojoj se nalazim posegnem za papirom i olovkom. Papir trpi sve i svjedok je mnogih tajni. Olovka je produženi dio moga tijela, koja je kao slavina, služi prema potrebi. Kroz nju prolazi moja misao i rasterećuje mojudušu. Plava tinta, ostavlja trag moje crvene, vrele krvi mladog čovjeka. Mogu li ova dva pomagala u okove riječi staviti ono što je u nama?
Piše: A.F.
U vremenu u kojem se nalazimo, lako su nam dostupne informacije. Provjerene ili ne, primamo ih i o njima razmišljamo. Pitam se, imam li pravo iznijeti svoje mišljenje? Je li ono vrijedno da ga neko pročita, posluša? Hoće li doći moje razmišljanje do onih koji su u ovakvoj ili sličnoj situaciji? Ima li onih koji se osjećaju kao ja? Jesam li to sam?
To su neka od pitanja koja mi prolaze kroz glavu dok sebi pokušavam objasniti šta je to što nam se dešava?
Naime, kao neko ko je odgajan u vrijeme rata, ‘92-‘95, u tuđini, u izgnanstvu, neko ko je kao sedmogodišnjak napustio kuću koju je zvao svojom i otišao negdje, nesvjestan onoga što se dešava, pitam se kako je bilo onima koji su znali zašto moraju otići i koji su bili svjesni da se možda nikada neće vratiti?
Pitam se, jer sada su ti, takvi koji odlaze u centru pažnje. Moji vršnjaci, odlaze iz kuća koje zovu svojima. Odlaze iz zemlje u kojoj su ravnopravni sa drugima u zemlje u kojima će biti došlje, stanovnici drugog ili ne znam kojeg reda. Zašto?
Trbuhom za kruhom, kažu!
Je li to stvarno tako, je li to prava istina? Je li to realnost u kojoj se nalazimo, znači li to pitanje u prevodu doslovce kako se izgovara, ima li ono uopće ikakav drugi prevod? Zašto, danas, u mojoj, njihovoj, našoj zemlji neko nema kruha? Ima li takvih?
Statistički ima. Realno, u svakoj zemlji ih ima. Međutim, nije meni jasno kako neko može do kruha lakše doći u tuđini nego kod kuće. Zar ovo tuđe ima neko drugo značenje?! Je li ovo tuđe ljepše i lakše samo po sebi ili je ovo naše neko okupirao, prisvojio pa ga ne doživljavamo svojim?
Postavljajući sebi ova pitanja, dolazim do zaključaka koji me vode ka jednom rješenju. Ne idu oni za kruhom! Idu oni za boljim životom. Lagodnijim životom i stabilnijom životnom sredinom. Šta je to sa ovom u kojoj živim, zašto je ona tako teška i nestabilna? Ko ju je učinio takvom, kome je to bilo u interesu, koje na to imao pravo? Ko to smije raditi i do kad će to tako biti? Neko od nas, neko koga znamo ili je to neko imaginaran, izmišljeni lik, krivac za sve.
Da nije vremena i prostora u kojima živimo, mogao bih naći krivca u nekome i nečenu drugom, izmišljenom ili zamišljenom, ali ne! Mi smo ti koji smo sastavni dio i vremena i prostora u kojem živimo i djelujemo. Mi ovo naše vrijeme živimo i mi svoj životni prostor ograničavamo. Pitanje je, kako, na koji način?
Izmaknemo li se, jedno vrijeme, iz svakodnevnice shvatit ćemo koliko mi tu svakodnevnicu kreiramo. Ali to je teško primjetiti, teško sebi priznati. Većina će kazati da smo u nemogućnosti bilo šta uraditi. Neki će reći da možemo, ali vrlo malo. Najmanji je broj onih koji koji su odlučni u svojim namjerama, istrajni u svojim idejama i hrabri u svojim djelima. Ima li ih dovoljno?
Analizirajući historijske činjenice, vidi se da je u svakom dobu ideju općeg dobra nosio mali broj ljudi, još manji se za istu žrtvovao. Većina je po pravilu manjeg otpora gledala sa strane, gledala sebe.
Mali broj je časnih, spremnih na borbu do posljednjeg daha, većina su slabiji, teško podnose istu. Ne smijemo im na tome zamjeriti, takvi su stvoreni.
Problem je u onima, nama ako imam pravo tako reći, koji shvatamo značaj borbe, u nama koji ćemo biti više odgovorni jer smo više darovani. Koliko mi činimo, koliko se zalažemo, je li to dovoljno? Imamo li osjećaj odgovornosti? Shvatamo li svoju ulogu, jesmo li je preuzeli? Zašto čekamo?
Ova pitanja postavljam sebi, ali i onima koji vjeruju u život poslije ovoga! Ona su besmislena onima koji u taj život ne vjeruju. Njima se ne obraćam.
Ako smo ubjeđenja da ćemo u drugom životu živjeti na način na koji smo to pripremili u ovom, onda su naši postupci iskreni. Sve drugo je obmana.
Vjerovati u nešto, a ne raditi u skladu s tim, prije svega znači lagati sam sebe.
I takav sam bio. Hvala Stvoritelju, Milostivom koji me izbavio iz zablude!
Laž je kratka, istina je vječna!
Ma koliko je osporavali, ona pobjeđuje!
Borimo li se za put istine, pitam se…
KOMENTARI