Iako fizički daleko od svoje domovine, ljubav prema rodnom kraju i običajima uz koje su odrasli Ismeta i Mirsad čuvaju u svom srcu i tu emociju dijele sa svima u inostranstvu.
Nakon što im se život u Ključu, 1992. godine preko noći pretvorio u noćnu moru, bračni par Smajić sreću je pronašao u dalekoj Kanadi, gdje su od uspomena iz Bosne i Hercegovine ponijeli ono najljepše, kulturu i tradiciju.
Iako fizički daleko od svoje domovine, ljubav prema rodnom kraju i običajima uz koje su odrasli Ismeta i Mirsad čuvaju u svom srcu i tu emociju dijele sa svima u inostranstvu.
– Od samog dolaska u Kanadu moja Ismeta i ja smo željeli da učinimo nešto na promovisanju naših kulturnih običaja, a i naše tradicionalne kuhinje – započeo je svoju priču Mirsad Smajić.
Kako nam je pojasnio, u Quebecu su formirali kulturno društvo i sa oskudnim nošnjama prezentirali ono što su tada mogli.
– Po dolasku u Toronto gdje je prilično velika populacija građana BiH priključili smo se u promovisanju naše kulture u Kulturno umjetničkom društvu koje je već postojalo i uspješno djelovalo u okviru Bosanske islamske zajednice Gazi Husrev Beg – pojasnio je za Faktor Mirsad.
Dodao je da su, renoviranjem prostorija u zajednici 2013. godine, dobili jednu prostoriju koju su odlučili preurediti u Bosansku sobu.
– Sve što smo imali od suvenira koje smo donijeli odlezeći u posjet našoj BiH donirali smo za Bosansku sobu – rekao nam je Mirsad i dodao kako su isto učinili i ostali njihovi prijatelji koji vode porijeklo iz BiH.
Kako nam je pojasnio naš sagovornik, Bosanska soba je svojom ljepotom i toplinom kojom zrači oduševila i mnoge Kanađane koji je, sa željom da saznaju nešto o bh. kulturi i tradiciji, redovno posjećuju.
– Goste smo u Bosanskoj sobi dočekali sa tradicionalnim kolačima, među kojima su bile servirane baklave, hurmašice, tulumbe i tufahije – pohvalio nam se Mirsad i dodao kako je oduševljenje gostiju bilo jednako kao i ono koje je u njima probudila prostorija u kojoj su boravili.
Prisjećajući se kako je za njega i njegovu porodicu 1992. godine život, preko noći, postao noćna mora, naš sagovornik nam je ispričao dio svog iskustva koje ga je odvelo u Kanadu.
– Početkom 1992. godine odveden sam iz našeg stana u Ključu od dojučerašnjih “prijatelja” u policiju da navodno dam nekakvu izjavu. Tamo sam zadržan tri dana, a zatim poslan u logor Manjača gdje sam ostao sve do 16.12.1992. godine, odakle sam, nakon raspuštanja logora deportovan u Karlovac – ispričao nam je Mirsad i dodao kako su istovremeno njegova supruga Ismeta, sin Adnan koji je tada imao devet godina i kćerka Amela uzrasta šest godina ostali pritvoreni u stanu.
Nakon što su se morali odreći svega što su imali, Ismeta je sa djecom otišla u Travnik, a zatim u Hrvatsku.
– Početkom septembra, moja Ismeta je morala, kao i mnogi iz Ključa potpisati papire kako svu našu pokretnu i nepokretnu imovinu “svojevoljno” ostavlja tadašnjim okupatorskim vlastima, a zatim je u sklopu etničkog čišćenje, prebačena u Travnik, odakle je produžila za Pag i na kraju u Zagreb – kazao je naš sagovornik.
Život ih je iz Zagreba odveo u Kanadu, gdje su prvo živjeli u Quebecu, a zatim su se preselili u Toronto. Tamo su im djeca završila fakultete, a njih dvoje su svoj život usmjerili ka promovisanju bh. kulture koju uspješno realiziraju sa mnogim volonterima.
Iako ih je život odveo daleko od njihovog rodnog kraja i tradicije koja im srce grije, Ismeta i Mirsad nisu dozvolili da izgube ono što im je život činilo lijepim.
– Lijepo je kada se čovjek tako daleko u svom srcu osjeća bliže kulturi i tradiciji iz koje potječe i koja mu život čini bogatijim i ljepšim – rekao nam je Mirsad i naglasio da njihovo zalaganje i rezultati koje postižu ne bi bili mogući bez ogromne pomoći i podrške Bosanske islamske zajednice Gazi Husrev Beg.
Ispričao nam je i to da su u jednu vojnu bazu, 100 kilometara sjeverno od Toronta, dolazili vojnici i oficiri Armije RBiH radi učenja engleskog jezika gdje su bili smješteni zajedno sa vojnicima i oficirima iz još tridesetak zemalja. Završetak dvomjesečnog kursa se obilježavao u okviru dana kulture zemalja svih učesnika.
– Ismeta i ja smo, u društvu mnogih volontera, od 2006. godine pa sve do 2012. godine išli dva puta godišnje na ta druženja kako bi prezentirali bh. kulturu i tradicionalnu kuhinju – pojasnio nam je Mirsad i pohvalio se kako su skoro uvijek bili proglašavani najboljima.
Naglasio je kako je njihov štand uvijek privlačio najveći broj posjetitelja, pogotovo kanadskih vojnika koji su bili u mirovnim misijama u BiH.
– Tada sam, najviše radi njih, uvijek pravio bosansku kahvu kojom su bili oduševljeni – dodao je Mirsad.
(T. Cerić/Faktor.ba/Foto: Facebook)
KOMENTARI