Ima desetak godina kako je ime Miralema Pjanića zaparalo uši tadašnjih selektora, koordinatora, skauta u Nogometnom savezu BiH. Tada je već bio u internatu Metza, koji za francuske prilike slovi kao klub s jednom od najboljih omladinskih škola.
Nikakvo zanimanje kod onih koji su “brinuli” o reprezentaciji i mlađim selekcijama u NSBiH nije izazvao novinarski vapaj, kako ima jedan mali koji igra za Luksemburg, a kojeg želi i francuska fudbalska federacija.
– Imamo mi naše djece- rečenica je koja se najčešće mogla čuti u NSBiH i koja je bila svojevrsno opravdanje i alibi za sve promašaje prije i nakon Zlatana Ibrahimovića.
ŠEFIK NIJE ŽELIO OTKRITI IME TRENERA
Prije nego će se pojaviti Pjanić isti je odgovor dobio Šefik Ibrahimović, kada se borio za svog sina.
– Nije sad bitno kako se zove. Ipak, iz poštovanja ne bih da mu pominjem ime. Dosta je što će se sam prepoznati. U Savezu je dugo bio, svi ga znaju. Čak je i vodio reprezentaciju. Žao mi je, ali se ne ljutim što je tako ispalo- pričao je Zlatanov otac Šefik 2004. godine, dok je uživao na odmoru u Crikvenici, a nakon Ibrahimovićevih majstorija na evropskom prvenstvu u Portugalu. U dresu švedske reprezentacije, naravno.
Zlatana su tri četiri godine ranije zvali, opet iz NSBiH i velikodušno mu nudili da igra za “B” reprezentaciju Bosne i Hercegovine na turneji po Indiji. Husnija Arapović je bio selektor te reprezentacije. Za koju Zlatan nikad nije zaigrao.
Po tadašnjim propisima Zlatan se još mogao opredijeliti između Švedske, gdje je rođen i koja mu je sve dala, i BiH, čiji “stručnjaci” nisu ni znali kako igra. Umjesto da odu na lice mjesta, oni su, a zna se i koji tadašnji čelnici selektori, koordinatori u NSBiH, prebacivali jedan drugom slušalicu, Jer je “bilo boljih”.
Vratimo se Pjaniću. Niko u NSBiH nije ozbiljno računao s Miretom. Računali su jedan poziv manje više. Ipak, imali su jedan uslov pod kojim će dobiti poziv. Premda je sa sedamnaest godina već bio najmlađi prvotimac Metza, makar su ga salijetali najveći evropski klubovi i menadžeri, a selektor A tima Luksemburga mu pripremio poziv za meč sa Slovenijom, u NSBiH su ga ponudili da igra za juniorsku U 18 reprezentaciju.
Radovao se Ivo Knežević, tadašnji “coach” juniorske reprezentacije, jer mu je Fuad Muzurović najavio da će dobiti igrača iz Francuske. Mladu reprezentaciju, za koju je, svako ko je tada bio platežno moćan, a da je bio ispod 21 godine, mogao igrati, nisu ni pomenuli. Istina, Abdulah Ibraković, asistent Branimira Tulića, raspitao se za Pjanića i znao o kakvom se kapitalcu radi.
Pristao je Mire doći na okupljanje kod Nikole Nikića, jer su ga uvjerili da tu može igrati sve dok ne dobije bh. pasoš. Prošao je Mire treninge u Tesliću i Jelahu i gledao prema Koševu gdje se pripremala A reprezentacija. Koju je vodio Fuad Muzurović.
– Pjanić mora igrati najprije za juniore, pa za mladu, potom za A. takav je red- objasnio je Muzurović. Što se Pjanićima, Miretu i Faretu nikako nije dopalo.
Ćiro Blažević nije imao dvojbe, Mire će sa osamnaest godina biti najmlađi debitant u meč s Bugarskom na Bilinom polju. Dalje je sve poznato. Mire je planetarna nogometna zvijezda. I fudbalski laici mogli s u njemu uočiti potencijal, ali ne i “stručnjaci” iz NSBiH.
Danas imamo “slučaj” Dženis Burnić. Od kojeg, opet pojedinci i sveznalice prave slučaj. Momak već nekoliko godina pokazuje potencijal, preskače klupske i reprezentativne selekcije, igra u najzahtjevnijoj ligi i u svjetskom klubu.
I opet mlaka reakcija z NSBiH, Istina, u posljednje vrijeme nešto se radi na tom planu, ali niko javno da se oglasi; da li nam je Burnić potreban za A reprezentaciju ili u NSBiH još uvijek ima nekih koji bi da Dženis “ide po redu”. Za U 19, pa U 21…
I to će s vremenom postati praksa kada su mladi igrači u pitanju. I najkraći i najbrži put da odbijamo talente.
Burnić svakako treba reprezentaciji. I danas i narednih desetak godina. Pogledajmo samo njegove konkurente u mlađim selekcijama, pa ako hoćemo i u najboljoj. Za koje klubove igraju oni danas…
Talenti kakav je Burnić i kao što su bili drugi “slučajevi” ne smije biti samo pitanje za selektore. Nikako! Zato što su selektori ograničeni mandatom i opterećeni rezultatom. Rijetki selektori razmišljaju o tome hoćemo li dobiti ili izgubiti nekog igrača za narednih deset godina. Njih zanima samo rezultat, a ne dugoročna politika.
Takva razmišljanja i pritisak javnosti najčešće se dotiču čelnika Saveza i predsjednika NSBiH. Koji ne želi da se miješa u posao selektora. U mandatu Safeta Sušića, predsjednik Elvedin Begić je na svoju ruku “lovio” talente, išao na noge njihovim roditeljima i menadžerima. U takvim diplomatskim akcijama smo dobili Seju Kolašinca i Izeta Hajrovića. Begić nije želio prijeći “crvenu liniju” kada je trebalo nagovoriti Alena Halilovića, tada člana Dinama, kasnije i B tima Barcelone da ubuduće igra za BiH. Begiću se istovremeno spočitavalo što gubimo svjetske talente, ali i što se miješa u Sušićev posao.
ŠTA JE MUŠOVIĆ REKAO BRACI?
Burnićev je slučaj jednostavan. Dženisa već protiv Gibraltara treba zvati da igra za najbolju bh. reprezentaciju. Ne, da više ne bi imao pravo nastupa za Njemačku, već da imamo igrača za narednih pet šest ciklusa. Koji se neće trebati “dokazivati” u mlađim bh. selekcijama.
Sa sportskog aspekta možda je i dobro da se Burnića sada ne pritišće, jer će za godinu dvije sakupiti možda dvadesetak jakih mečeva za U 21 Njemačke. No, tada može biti kasno.
Na kraju priče o talentima i “stručnjacima” iz NSBiH podsjetit ćemo kako je Hasan Salihamidžić “preko reda” debitirao za A tim. Bracu je u mladu reprezentaciju 1996. godine pozvao Nermin Hadžiahmetović, Koji je tada vodio mladi tim BiH. Džemaludin Mušović, ondašnji direktor znao je o kakvom se potencijali radi, pod prijetnjom FIFA-inim sankcijama Hamburgu, tražio je da puste Hasana s priprema po Španiju, gdje je Felix Magath vodio svoj tim.
I kada je došao na jedan jedini trening, Mušović je rekao doslovce: “Hasane, ti ćeš sutra igrati za mladu reprezentaciju, a potom ideš kod Muzurovića”. Tako je i bilo. Nakon debija protiv Grčke u Pirgosu, Mušović je još u svlačionici Braci napisao poziv za A tim. Salihamidžić je u svom debiju, kao najmlađi A reprezentativac protiv Hrvatske postigao prvi zvanični kvalifikacijski gol.
Tako se to radi sa talentima. Tako to radi struka.
S. Sinanović/Sportske.ba
KOMENTARI