Ugledni njemački politički analitičar i ekspert za njemačku politiku na Balkanu Bodo Weber tvrdi da je cilj Sporazuma Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i Socijaldemokratske partije (SDP) “rušenje pravne države”.
Manjkavosti dogovora
Glavni analitičar Vijeća za politiku demokratizacije (Democratization Policy Council – DPC) i dugogodišnji analitičar međunarodne politike i društava Zapadnog Balkana, te njemačke vanjske politike, objašnjava šta su osnovne manjkavosti dogovora SNSD-SDP, te kako se na njega gleda iz Berlina, gdje Weber živi i radi.
“Što se tiče sadržaja Sporazuma i političke motivacije koja stoji iza njega, stvari su prilično jasne. Pogotovo kad se stave u trenutačni politički kontekst, te kontekst nekih drugih zakonskih inicijativa (Nacrt zakona o Sudu BiH). Dakle, cilja se na rušenje pravne države, na rušenje nezavisnosti pravosuđa, te pravosudnih institucija na državnoj razini, kao i na otklanjanje nekih mehanizma za sprječavanje nedemokratskog ponašanja unutar državnih institucija. Na ekonomskom planu se, očigledno, cilja na oslobađanje financijskih sredstava u budžetske svrhe. Jeste da Sporazum sadrži i neke elemente koje idu u pravcu pojednostavljivanja birokratskih postupaka u sferi privređivanja i investiranja. Oni, pojedinačno uzevši, jesu pozitivni. No, kad ukinite vladavinu prava, olakšavanje privređivanja i investiranja, bojim se da ćete dobiti one vrste sumnjivih stranih investicija koje smo do sada najviše vidjeli u jednom bh. entitetu”, tvrdi Weber za AA.
Dodaje da takve investicije “koriste vladajućim političkim elitama i stranim investitorima, a najmanje građanima i ekonomskom razvoju zemlje”.
Zanimljivo je, ističe, da je sadržaj Sporazuma „upakiran” u jezik evropskih integracija i dijaloga, te ekonomskog razvoja, odnosno u “pojmove iza kojih Evropska unija (EU) u zadnjih nekoliko godina krije nespremnost da se nosi s retrogradnim političkim razvojem u Bosni i Hercegovini”.
Erozija ustavnog poretka
Weber smatra da je Bosna i Hercegovina u najvećoj krizi od rata.
“Što vidimo od 2005. godine? To je konstantna erozija institucionalnog i ustavnog poretka, tog postratnog improvizatorskog provizorija, bez mogućnosti uspostavljanja ikakvog novog poretka, uključujući i onog secesionističkog. Najveću odgovornost za to snose EU i Sjedinjene Američke Države (SAD), dakako, bez oslobađanja domaćih aktera od odgovornosti.
Tužna simbolika je što je Sporazum SDP-SNSD de facto sklopljen tokom posjete Hillary Clinton i Catherine Ashton. Zatvarao se krug koji je i započeo posjetom Ashtonove Banjoj Luci u junu 2010. godine s ciljem sprječavanja zapadnih članova Vijeća za implementaciju mira (PIC) da visokom predstavniku u BiH daju zeleno svijetlo da koristi svoja ovlaštenja protiv prijetnji referendumom iz Republike Srpske. To se nastavilo posjetom Clintonove u augustu iste godine i izjavom namijenjenom RS-u da ne ulaze u avanturu secesije, jer ih “Washington neće priznati” (sic!)”, govori Weber.
Nadalje, ističe da je takvim porukama domaćim elitama “jasno signalizirano da se Amerika, koja je od Steinbergovog angažmana u Butmiru sve više počela ličiti na EU, ne namjerava više ozbiljno miješati u probleme BiH”.
“Ono što me najviše zabrinjava u ovom sveopćem urušavajućem pohodu jeste da je politička situacija, očigledno, izmakla kontroli svim političkim akterima, kako onim domaćim, tako i međunarodnim, pa i susjedima. Zato najnoviji Sporazum izgleda kao početak utrke za izbore 2014. godina u kojoj se još ne zna da li će na tom putu stradati država BiH ili stranke potpisnice. Stradalnici će i u jednom, a i u drugom slučaju biti građani BiH. I to iz svih dijelova zemlje”, ističe on.
Prema mišljenju Webera, izlazak iz krize u BiH nije neizvodiv.
“Međunarodna zajednica mora ponovo uspostaviti neka osnovna pravila igre. Ništa više. Onda će se političke elite morati suočavati s interesima i frustracijama građana, jer će im nestati autoritet koji crpe iz jednog jedinog izvora – slabosti međunarodne zajednice. Ali, taj zaokret može izvesti samo jedna osoba – njemačka kancelarka Angela Merkel. Naravno, u suradnji s Velikom Britanijom, a uz obnovljeni angažman SAD-a”, podvlači Weber.
Secesija nije cilj
Pa, ipak, njemački analitičar vjeruje da Miloradu Dodiku nije cilj secesija, iako priznaje da možda griješi.
“Ne vjerujem da on uopće ima ikakve strateške ciljeve. Njegova politika je politika raznih taktika, kratkoročna politika kojoj najviše odgovara ovo stanje nedržave u BiH. To u određenim granicama liči na politiku Srbije 90-tih godina, uključujući i percepciju da je “Srbima dobro kad je Zapad slab”. Opasnost leži u tome, što takav politički pristup nije održiv, što se vidi na svakom koraku. Od rezultata lokalnih izbora, budžetske situacije u RS-u do ekonomske katastrofe koju Banja Luka priređuje poljoprivrednicima u entitetu sprječavajući ih da se pripremaju za ulazak Hrvatske u EU. Bojim se stvarne lekcije iz 90-tih, to jeste da Srbi sebi priređuju najveću katastrofu igrajući na slabost Zapada”, navodi sugovornik AA.
Prema njegovim riječima, novom režimu u Beogradu nije u interesu to što Dodik uporno radi. Naime, Zapad je, kako kaže, ostavio prostora Borisu Tadiću da govori “i EU i Kosovo”.
“To je Dodiku otvorio politički i javni prostor u Srbiji. Tomislav Nikolić i drugi pokušavaju da još malo istrajavaju na tom putu kvadrature kruga, ali im je Zapad u međuvremenu značajno suzio manevrarski prostor, pa se time i Dodiku značajno sužava prostor u Srbiji. Ali, aktualnoj vladi u Beogradu, kao i prethodnoj, nimalo nije u interes nekakva secesija “zapadnih Srba” – unatoč nespretnim, proturječnim izjavama Nikolića, Ivice Dačića i drugih. Takve izjave ćemo sigurno još određeno vrijeme slušati”, istakao je Weber.
Komentirajući najave ustavnih promjena na nivou Federacije BiH čime bi se, kako se procjenjuje, otvorio prostor za rješavanje takozvanog “hrvatskog pitanja”, Weber ističe da je to “isključivo američki projekt kojem EU neće stati na put”.
“To je inicijativa koja, ne samo da je osuđena na neuspjeh, nego će, bojim se, kao jedini rezultat imati nanošenje dodatne štete imidžu SAD-a u BiH, kao i imidžu civilnog društva u BiH. To je stara ideja. Ona potječe iz vremena kad je možda još imala smisla. Ali, danas tu ideju nose tri motiva. Prvo, SAD se ne moraju suočiti s problemom u RS-u. Drugo, Amerika tu ideju može izvesti bez saradnje s EU. I, treće, ide se na civilno društvo, jer se trenutno ne vidi nikakva mogućnost da se uđe u ozbiljnije ustavne reforme sa političkim strankama”, rekao je Weber, te dodao:
Srbi znaju da je Kosovo izgubljeno
“Suštinska greška jeste u tome što se u datom političkom kontekstu misli da se pitanje ravnopravnosti naroda u BiH može riješiti putem reforme Federacije BiH. Sve dok glavni izvori strukturalne krize u BiH, odnosno međunarodna zajednica i režim u RS-u ostaju nepromijenjeni, a politika onoga koji najviše galami o “neravnopravnosti” Hrvata u BiH Dragana Čovića počiva na savezu sa entitetskim režimom koji podriva sva važeća pravila u državi, neće biti zaštićena kolektivna prava nijednog od konstitutivnog naroda u BiH”.
Weber je za AA komentirao i posljednja politička kretanja na političkoj sceni Srbije.
“Čini se da nova vlast u Srbiji pokušava da još malo istrajava na putu kvadrature kruga prethodne vlasti. To je, dakle, politika i EU, i Kosovo, i BiH i Milorad Dodik. No, Zapad je prošle godine počeo zatvarati taj put, najviše intervencijom njemačke kancelarke Merkel poslije izbijanja nasilja na sjeveru Kosova. Taj ples ne može još dugo da traje. Izgleda da Zapad trenutno najviše nade polaži u “revolucionarni pohod” potpredsjednika vlade Aleksandra Vučića. Nadam se da će Zapad imati diferenciraniji pristup nego što je imao prema prethodnom miljeniku Borisu Tadiću, te da će slušati glasove i opozicije i civilnog društva, a kako, na kraju, sječom antidemokratskih i koruptivnih struktura ne bi stradale i demokratske institucije pravne države. Pogledajte samo šta smo politikom “zapadnog miljenika” učinili Demokratskoj stranci”, kazao je Weber.
Weber je naglasio da je kosovsko pitanje riješeno nezavisnošću te države, te da je najbitnije da to Zapad jasno kaže Beogradu, baš onako kako je to učinila kancelarka Merkel.
Njemačka neće dovesti u pitanje ulazak Hrvatske u EU
“Da li će se ići na varijantu postepenog poboljšanja odnosa između Srbije i Kosova uz međusobno nepriznavanje, da li će se to priznanje desiti formalno ili de facto pri ulasku Srbije u EU ili će se, na kraju, desiti neka druga varijanta, nije odlučujuće u ovom trenutku. Ja lično sam za varijantu iskrenosti. Od 2008. godine cjelokupna politička elita u Srbiji zna da je Kosovo izgubljeno, a isto tako znaju da su oni najodgovorniji za taj gubitak. Jer, nijedan plan ikad ponuđen od strane političkih elita u Srbiji, a koji je ciljao na zadržavanje Kosova kao teritorija Srbije, nikad nije sadržavao iskren interes da se u zemlji zadrži i albansko stanovništvo”.
Weber je za AA ocijenio da Njemačka neće dovesti u pitanje ulazak Hrvatske u EU.
On kaže da se njemačka vlada poigrala populizmom umjesto da se bori protiv njega. Ironija je, veli, da se to dogodilo na primjeru proširenja EU na Zapadni Balkan i to u slučaju Hrvatske koja je najmanje sporna.
“Još tužnije je što se tim populističkim glasovima pridružio i predsjednik njemačkog Bundestaga Lammert s dobrim namjerama na nepoznatom terenu. To sve neće ugroziti njemačku podršku za članstvo Hrvatske u EU, ali će bespotrebno štetiti ugledu Unije na Zapadnom Balkanu”, konstatirao je Weber.
Merkel je protiv ulaska Turske u EU
Također, komentirajući posljednje poruke njemačkih predstavnika da se trebaju obnoviti razgovori sa Turskom o njenom pristupanju EU, Weber upozorava na određene neiskrenosti.
“Slušao sam tu najavu ministra Westerwelle-a na otvaranju nove zgrade ambasade Republike Turske u Berlinu, a primio je se nevjericom. Jer su kancelarka Merkel i njena stranka i dalje najveći kočničari evropske perspektive Turske, a iduće godine su parlamentarni izbori u Njemačkoj.
Tužna je ironija da kanclarka Merkel budućnosti EU pristupa upravo s ekonomskim rezonima, a ideološki se protivi ulasku trenutno jedine ekonomsko dinamične zemlje u Evropi – Turske.
Umjesto toga kritizira se kako ima zastoja u demokratskim reformama u Turskoj. A taj zastoj, odnosno rastuće proturječnosti u reformskoj politici se upravo vide od kad je 2005. godine došlo do zastoja u evropskom integracijskom procesu, zahvaljujući blokadama Njemačke, i unatoč ispunjavanju uvjeta od strane Turske.
KOMENTARI