Kasni sati jedne subote. Klub u kojem mladost našeg grada traži sebe na praznom dnu čaše, uz hitove Cece, Karleuše i neizostavnog Thompsona. Dok roditelji vjeruju kako će njihova djeca učiti kod drugarice ili gledati filmove s drugovima, maloljetnici ovdje počinju svoje “ozbiljne” alkoholičarske karijere. Gole grudi i kratke suknjice naših curica, zamagljeni pogled i noževi u džepovima naših dječaka – uobičajena slika subote u Sanskom Mostu.
Damir Dulić, dvadesetosmogodišnji dječak sa Sane koji je u inostranstvu pokušavao graditi svoju ličnost, stvoriti život kakav želi živjeti, našao se u pogrešno vrijeme, na pogrešnom mjestu, s pogrešnim ljudima. Neobavezna čašica ili dvije pretvorila se u posljednji provod ovog Dječaka sa Sane.
Nikad nećemo sa sigurnošću znati šta se dešavalo u umu ubice, koje su Damirove riječi bile pogrešne, koji Damirov pogled suvišan. Nikad nećemo saznati da li bi jedna sanska mladost imala šansu da se Damir te subote nalazio na drugom mjestu, s drugim ljudima.
Damir Dulić, dječak kojeg više nema. Sin, prijatelj, momak, komšija. Uzeli su mu šansu da ostvari snove, jedne hladne noći, na pločniku. Pjesme koje su ga radovale neće se čuti iz utihnutog grla. Nikad, nikad više.
Damirova krv na pločniku nam je trajna opomena. “Vjeruj u nas”, poručio nam je ubijeni Damir svojom posljednjom objavom na društvenim mrežama. Da li ćemo dopustiti da njegova surova smrt bude tek jedan u nizu statističkih podataka ili ćemo vjerovati da naša mladost, naša djeca, zaslužuju bolje – odlučimo sami.
KOMENTARI