instant fap
Naslovnicainmedia danas

Dan sjećanja na stradanje žena u ratu

Dan sjećanja na stradanje žena u ratu

Nama je bila nedelja. I vama pretpostavljam. Da mi pišete o vašoj? Ili da je prepričam svoju? Bosansku nedelju. Sumornu, kišovitu, hladnu…

Onu koju dočekuješ bez neke posebne radosti jer i ne znaš baš kako da ispuniš dan. Ne dozvoljavaš da te ovo sivilo usisa i uništi u tebi svaki tračak volje za životom.

„Idemo šetati.“- kažeš. To je nešto univerzalno i jednako dostupno svima, bez obzira u kojem dijelu svijeta se nalazili. I fora je, tješiš se. To sada svi rade.

Šetaš. Veseo si. I kao nešto pričaš sa kćerkom. I kao kujete planove. I praviš se da ne vidiš da oko tebe nigdje nema ljudi. I ono kao, zamišljaš da sve te kuće nisu napuštene. Da svi ti ljudi nisu otišli. I praviš se, al’ ono svom snagom, pa se naprežeš da ne registruješ sve te silne spuštene roletne na prozorima. Prazne kućice za pse, neobrezane voćke, smeće pored puta.

Pa čuješ lavež. Pa kao poskočiš od sreće. Pa očekuješ da ti neko ide u susret sa svojim kućnim ljubimcem. A ono gomila pasa. Napuštenih. Gladnih. Ti bi kao bježao. A nemaš kuda. Jer u svim dvorištima su zaključane kapije. A na svim prozorima spuštene roletne.

Kao brižna majka uzmeš štap. Pa se kao praviš da te ti ogromni psi nisu uplašili. I govoriš joj:“ Ne boj se. Neće nam ništa. Mama je tu.“ A umireš od straha.

Konta ona. Nije više dijete. Pa se pravi da ti vjeruje. A pogledom i ona traži štap. I hodate. Brzo hodate. Baš brzo. I kao, ne plašite se. Skidate kalorije.

Fotkala bi se, kaže. S prirodom u pozadini. I ti bi je fotkala. Jer lijepa je. I ona i priroda. Ali smeće… Na svakom koraku. Ogromne količine. Jer ljudi su sve manje ljudi.

Pozdraviš jedinu staru komšinicu koja unosi drva za ogrev. Ponudiš pomoć. Ne bi. Mora se osjetiti korisnom, kaže. Nasloni se na ogradu. Pričala bi s vama. A tebi knedla u grlu. Od pasa. Od smeća. Od usamljenih staraca. Od spuštenih roletni.

I dodješ svojoj kući. I gledaš zavjese. Prodavačica je ponudila tanke koje su ti više svidjele. Ove deblje ću, rekla si. Ne volim baš svoj komšiluk, rekla si. Nisi htjela priznati da ga skoro i nema i da ne želiš da te svaki pogled kroz prozor na to podsjeća. Jer prozori su prazni. Roletne spuštene.

Na portalu objava. Dan sjećanja na stradanje žena u ratu. I fotografija. I komentari. Ko je kriv za rat? Čije su žrtve? Koje nacionalnost? Ko je koga ubio? Koliko puta? A ti vidiš nešto drugo. Sve manje ljudi na trgu. I ti koji stoje su sve stariji. Mladih više nema. I blijede sjećanja. I na ove žrtve, i na one… I nestaju ljudi. I vladaju čopori gladnih pasa. I sve je više praznih prozora. Sve više spuštenih roletni. Sve manje onih koji sjede iza gustih zavjesa.

Jer ni nedelja ovde više nije dan za odmor.

Jer su i ljudi ovde sve manje ljudi…

Alma Ć.

KOMENTARI