Elvira Uzeirović živi i radi u Minhenu. Bavi se menadžmentom zaštite okoliša i provjere standarda kvalitete recikliranog električnog i elektronskog otpada.
– Vrijeme pandemije sam dočekala u Minhenu i nastavila sam raditi od kuće u home officeu. Pridržavam se restrikcije kretanja. Osim u trgovinu i jedan krug oko zgrade, ne idem nigdje. Kupovinu, također, obavljavam za roditelje. Vrijeme provodim čitajući knjige, koje do sada nisam stigla pročitati i tjelesnim online vježbama, a također se bavim i sadnjom cvijeća, salate i ostalog začinskog bilja na svom balkonu.
ta mi najteže pada u ovo vrijeme?
– Društvo, socijalni kontakti, uživanje u prirodi sa društvom. Iskreno se nadam da će se situacija brzo vratiti u normalu. Ali sumnjam da ćemo opet nastaviti istim tempom, bez otežanih socijalnih ograničenja. Mislim da će neke restrikcije biti i dalje važeće ili neke druge uvedene kao mjere predostrožnosti.
Na pitanje, o čemu najviše razmišlja u ovo vrijeme, Elvira Uzeirović, kaže:
– Kao prvo, ne osjećam se slobodno u ovoj novoj situaciji. Nisam sigurna da li su ove mjere predostrožnosti zbilja u ovom okviru potrebne, jer većina stručnjaka ima drugo mišljenje u vezi sa ovom pandemijom, ali nećemo zalaziti u detalje. Inače sam osoba koja dosta reflektira, tako da to što sam razmišljala i prije i sad je prisutno. Znači, najvažnije je imati osobe oko sebe koje te čine sretnim, jer ništa materijalno ne može da zamijeni toplu riječ, ljubav, brižnost. Naravno, ima i prednosti u ovoj situaciji. Otvorite ormar i suočite se koliko ste gomilali stvari, bez potrebe. To je prvo što sam sebi rekla da više neću. Previše smo orijentisani materijalno, uvijek u nekoj žurbi, nemamo vremena jedni za druge, kao da je život vječnost. Ne uživamo u trenucima, premalo. To je jedino što ćemo se sjećati, trenutaka i zajedno provedenog vremena. Šta ću prvo uraditi kad sve ovo prođe? Prvo ću posjetiti roditelje, i naći se s meni dragim osobama jer sam ih, zaista, poželjela. Nadam se da će ljudi kroz ovu situaciju nešto i naučiti, npr. da pridaju više pažnje socijalnim vrijednostima, jer to čovjeka čini čovjekom.
Rasema pomaže ljudima
Rasema Durić (Handukić), Ludwigsburg
– Rodom sam iz Bihaća. Po zanimanju sam medicinska sestra. U Njemačku sam došla 1991. godine, preko tadašnjeg Zavoda za zapošljavanje. U Ludwigsburgu sam od 1995. godine i već 25 godina radim u Klinici Ludwigsburg, na istom odjeljenju, na zatvorenoj psihijatriji. S obzirom na situaciju u kojoj smo se svi našli i moje zanimanje, nastavila sam raditi, tako da nisam u potpunoj izolaciji. Klinika Ludwigsburg je kao i sve ostale bolnice u Njemačkoj, na vrijeme izvršila pripreme za ovakve situacije. Sigurnost je pojačana, a posjete bolesnicima su zabranjene.
Rad sa djecom i razgovori preko ograde
Ismeta Handanović, Ulm
– Po zanimanju sam profesorica razredne nastave. Zaposlena sam u školi Gustav Werner i Bosanskoj dopunskoj školi u Ulmu. S obzirom na to da radim u školi, u vrijeme pandemije sam bila oslobođena nastave i vrijeme sam provodila kod kuće u krugu svoje familije. Ovu pandemiju sam jako ozbiljno prihvatila i odmah smo odlučili da se distanciramo. Naša djeca su plakala dva dana, jer to nisu mogla da shvate. Nakon nekoliko dana je nastupila i kompletna izolacija. Neki strah i neizvjesnost uvlačili su se sve više u mene. Dan za danom je postajao sve teži i teži… Želja za slobodom, druženjem, postajala je sve jača i jača. U teškim trenucima bih telefonirala sa meni dragim ljudima ili izašla u baštu i razgovarala sa svojim dragim komšinicima preko ograde.
Ismeta Handanović/ Privatni album
Muž i ja smo mnogo vremena provodili radeći s našim sinovima. Mnogo kreativnih stvari smo odradili s djecom, šetali, zajedno kuhali, gledali filmove i svi zajedno obavljali kućanske poslove. Sa svojom porodicom sam željela uraditi sve one stvari za koje nikada nisam imala vremena. Najteže mi od svega pada što ne znam koliko će sve ovo trajati, što ne znam kada ću opet otići u svoju dragu domovinu, kada ću ponovo vidjeti svoju familiju u Bosni, kada ću ponovo moći zagrliti ljude koji mi mnogo znače. Svaki dan postavljam sebi brojna pitanja. Kako će sve izgledati kad pandemija prođe? Hoćemo li stvarno ponovo biti isti? Da li ćemo i dalje bježati od ljudi ili će, možda, sve biti kao nekada ranije? Kad sve ovo prođe, napravit ću druženje sa meni dragim ljudima i prvom prilikom otputovati do moje drage Bosne i Hercegovine.
Zineta Kurbardović, Mannheim
– Rođena sam u Mostaru. Završila sam tekstilnu školu, a u Mannheimu sam radila u Theresienkrankenhaus, u kuhinji. Nažalost, ostala sam bez posla. Za vrijeme pandemije sam se našla kod sestre u Linzu. Ozbiljno sam sve shvatila i pridržavam se svih uputa i naređenja.
Zineta Kurbardović/ Privatni album
Teško mi pada majka stara u Mostaru, koja živi sama, i djeca i unučad koja žive u SAD-u. Kad ovome dođe kraj, pokušat ću život nastaviti normalno i posjetiti majku u Mostaru.
KOMENTARI