U znak sjećanja na Omera Kovača!
Po ko zna koji put sam zapao u fazu razmišljanja. Gdje smo nestali, šta smo postali i gdje smo dospjeli. Rose mi oči suzama cijeli dan, razmišljam o Omeru. O Omeru malo ko zna, o njegovom velikom srcu i hrabrosti. Ježim se i suzdržavam suze svaki put kada pomislim o njemu. Nije ovo još jedna novinarska „laž“, uistinu mi oči svaki put zarose i tijelo zadrhti na pomisao o Omeru.
Omer je pouka, lekcija i životna priča, samo jedna u moru neispričanih i onih o kojima je se malo pričalo. Jedan Omer nam je dovoljna lekcija da dođemo pameti, ali mi uporno ne dolazimo pameti. Šta se to s nama dešava.
„Obješen i krvav bješe, s polomljenim rukama.“
Omeru su kačili kuke na ruke i tako ga vješali da visi, ali je on održao obećanje koje je dao svom babi kada su ga odvodili pripadnici UDBE. Rekao je svojim drugovima iz medrese, prenesite mom babi „Omer će umrijeti ali riječi neće progovoriti.“ I nije progovorio, umro je u najvećim mukama nastalim uslijed torture UDBINIH katila. Imao je samo 17 godina.
Njegovo tijelo su predali Omerovom babi, prije nego što će ga spustiti u mezar, otac ga htio još jednom poljubiti. Otkrio je ćefin, pogledao modro i unakaženo tijelo i sa suzama u očima spustio svog sina u mezar.
U aprilu 1949. Godine, Omer se prehladio i ležao je u ambulanti medrese. Dok je ležao u ambulanti čitao je tekst kojeg su štampali mladi muslimani kada je ušao Sulejman Kemura tadašnji direktor medrese a kasnije i reis-ul-ulema. Zatražio je od Omera da mu pokaže to što čita ali Omer nije dao, bacio je tekst kroz prozor. Kemura je pronašao tekst koji je Omer čitao i uvidjevši da se radi o brošuri mladih muslimana, pozvao je UDBU. Tu je bio početak Omerovog kraja. Sulejman Kemura je ukopan i danas leži u haremu Gazi Husrev begove džamije.
Omer je u svom djetinstvu, u godinama u kojima mi ne pokazujemo interese prema važnim stvarima bio veoma važan član mladih muslimana. Borio je se za svoj narod i svoju braću. Na svojim dječačkim plećima je nosio teret kakav mogu nositi samo pravi junaci kakav je bio naš Omer.
Ni danas vrijeme nije puno bolje, a gdje su Omeri među nama? Gdje su oni koji su spremni ponijeti teret na plećima po cijenu života iz samo jednog cilja, a to je dobrobit Bošnjaka! Sve je više Sulejmana Kemura a sve manje Omera. Sve je više izdajnika koji se prodaju za šaku para. Zapitajmo se još jednom, zaplačimo po ko zna koji put nad našom mukom? Za šta je mali Omer položio svoj život?
Piše Muhamed Pašalić
KOMENTARI