Kod nas u Bosni kad nekom kažete da ‘ne vidi dalje od nosa’ on to shvati kao uvredu. Ali, gruba istina je da većinom ne vidimo dalje od nosa, da nam ono bitno promakne pred očima, jer smo toliko zaslijepljeni nebitnim. Ovo je priča o ljudima kojima je ono najbitnije promaklo baš onda kad su ga najviše tražili.
Mrak se spustio. Prohladna jesenja noć. On je sjedio u prljavom kutku ulice, skriven i sam, zamotan u izlizano ćebe. Na oko je izgledao kao običan beskućnik, što je večeras i bio. Prolaznici su zgađeno okretali glavu od njega, prljavog i obučenog u rite. Neka djevojka mu je pružila kovanicu od dvije marke, no on je odbio, rekavši da nije prosjak. Lišće je opadalo i lelujalo popraćeno šuškavim zvukom. Zagledao se u zvjezdano nebo i pokušao da dokuči kako se, ustvari, osjeća. Napušteno, samo….ili, jednostavno, slobodno?
Samo nekoliko metara dalje od njega, mladi bračni par je izišao iz kafića i počeo glasno da se svađa. Psovke i ružne riječi su frcale i bivale razbacane svuda naokolo. Napeta neka atmosfera. Žena je plakala i urlala. Urlike je zatomio snažan pljusak koji se odjednom rasuo iz prolomljenih oblaka. On se sakrio iza nadstrešnice neke napuštene kuće. Malo, mršavo, pokislo štene mu je prišlo. Bilo je željno igre, hrane i topline. Dao mu je komad hljeba i privio ga u naručje. Nebo je bilo ljuto te noći. Počelo je da časti zemlju munjama i gromovima. To mlade ljude nije spriječilo da nastave žestoku svađu. Riječi im više nije mogao čuti. Jedino što je razaznao je bio ženin urlik:'Gade, vidjela sam da je grliš!’ Taj krik je proparao ne samo njeno grlo, već je nadjačao čak i grom koji je spalio obližnje drvo. Par prolaznika pod kišobranima je pogledalo u njihovom smjeru i, zabezeknutih, izraza lica, žustro nastavilo svojim putem. Gad. Znači, sigurno ju je varao. Ošamari ga, ženo, ošamari ga! I jeste. Na to se čovjek samo nijemo stropoštao na tlo i počeo da plače. Suze su mu se miješale s kišnim kapljicama, a zvuk dobivenog šamara je nastavio da odjekuje poput pećinskog eha još dugo u noć.
S druge strane ulice je prozujao automobil. Otišao i vratio se. Više puta. Žena srednjih godina je bila za volanom. Iscrpljena, umorna…tužna? Bila je u potrazi za nečim, ali nije to mogla naći. Nije ni znala da se vozi oko njega. Cijelu noć. Zaustavila je auto i pustila suzu. Prvu u svom životu. Očito je zakasnila. Neće naći to što traži. Bila je uspješna žena s karijerom, nikad nije kasnila nigdje. A, opet…Što se tiče onog stvarno bitnog zakasnila je…itekako. Ne dan, mjesec ili godinu. Zakasnila je čitav jedan život . I nije mogla vratiti vrijeme unazad. Očajna nad svojom greškom u toplini skupocjenog auta, dama prve klase je oplakivala sudbinu. A, da je samo malo bolje pogledala oko sebe znala bi da nije sve izgubljeno. Da još ima vremena da se pronađu. Ali, nije. Kiša je prestala padati s neba, ali njene oči su još bile vlažne. Na prozor je pokucao neki gospodin i pitao može li joj pomoći. Drsko mu je uputila negativan odgovor. Pa, šta je on uopće znao o njenim problemima?
I niko nije znao. Niko nije znao da onaj čovjek nije nikad prevario svoju voljenu ženu. Bio je teško bolestan. Trebala mu je transplantacija srca ili će da umre kroz mjesec dana. Gospođa koju je grlio je bila doktorica koja je duboko suosjećala s njim jer je i njen sin bolovao od neizlječive bolesti. Sin kog je cijeli život zanemarivala zbog karijere je sad umirao, a ona nije mogla da mu pomogne. Sin koji je isključio aparate i pobjegao iz bolnice. Niko nije znao da je gospođa koja je cijelu noć kružila autom po gradu bila upravo ta doktorica koja je tražila sina da mu pruži bar malo ljubavi prije nego umre. Niko nije znao da se njen sin maskirao u beskućnika nakon što je pobjegao iz bolnice. I niko nije znao da je upravo te noći napisao roman koji će posthumno da postane bestseler. Niko osim gospodina koji je ujutro pronašao beživotno tijelo s perom čvrsto stisnutim u ruci. Pored njega je stajala otvorena sveska. Na posljednjoj stranici je pisalo ‘Volim te, mama.’ Niko ništa od toga nije znao. A, da su samo malo bolje pogledali, znali bi sve.
Piše: Selma Hadžibajramović
KOMENTARI