Malo je Sanjana koji su na tako osebujan način obilježili život ovog grada u poslednjih nekoliko decenija kao što je to Dragan Babić, poznatiji po nadimku Pišta.
Na pomen njegovog imena svakom stanovniku grada na Sani lice se ozari osmjehom, jer malo je ljudi koji zrače takvom količinom pozitivne energije i dječijom prostodušnošću kao Dragan. Iako ima preko sedamdeset godina, on je i danas odraslo dijete, odaju ga tek sjede kose i bore na licu. Obzirom da je osoba s posebnim potrebama, brigu o njemu vodi porodica njegovog mlađeg brata Milana, koji u Sanskom Mostu drži automehaničarsku radnju.
„Dragan je u dobi od šest godina doživio tešku saobraćajnu nesreću, kada ga je pri povratku iz škole udario kamion. Jedva je ostao živ, ali kasnije nije mogao da pohađa školu, emocionalno je ostao na nivou malodobnog djeteta.“, kaže Milan. Od tada pa do danas, Dragan je mezimče ovog grada, na ulici je uvijek spreman da se našali s prijateljima i poznanicima, ali i potpunim neznancima. Dok od sagovornika ustaljenim ritualom traži cigaretu i upaljač da „pripali“, spremno i „od prve“ odgovara na upućena pitanja koja se najčešće tiču njegovih najvećih strasti, a to su voljeni „Podgrmeč“ i ribolov. Draganov život je od rane mladosti vezan za stadion i nogometnu loptu.
Simbioza „Podgrmeča“ i Sanjana bila je nekad toliko snažna, da je odlazak na nedjeljnu utakmicu voljenog kluba bio, takoreći, jedna od dužnosti. Mnogi su na utakmice išli i zbog junaka naše priče, a u pauzi između dva poluvremena on je bio glavna zvijezda. Čim bi sudijin zvižduk označio kraj prvog dijela igre, Pišta je utrčavao na teren krećući se svojim prepoznatljivim hodom prema golu gdje su se zagrijavali gostujući igrači. Kratko vrijeme bi potrošio na čuveno „razgibavanje“, a potom bi od protivničkog golmana tražio loptu, te bi je brižljivo namjestio na „bijelu tačku“. Uslijedio bi dugačak zalet i činilo se kao vječnost dok bi dotrčao. Fizički napor bi iz njegovog slabašnog tijela iscrpio dosta snage i to bi se odrazilo na jačinu udarca. Lopta bi se dugo, dugo kotrljala po džombama nogometnog travnjaka dok ne stigne do cilja.
Obzirom da su gostujući igrači poznavali Pištin performans, golman bi hotimice krenuo u jednu, a lopta u sasvim suprotnu stranu. Gol!!!! Bilo je i slučajeva kada bi postigao zaista efektan pogodak, u „devedesetku“, a tada je i sam Pišta bio iznenađen, nekako zbunjeno bi se okrenuo ka tribinama i često zaboravio na slavlje. Teško je opisati oduševljenje s kojim su sanski navijači proslavljali Pištine golove, a on bi svoju radost uvijek podijelio sa frenetičnim trbinama. „To mali!…bravo Dragane!…“, usklici bi se miješali s aplauzima stadiona. Način njegovog radovanja bio je specifičan i teško ga je opisati. Zatrčao bi se prema tribinama, a potom sagnuo do zemlje pokupivši rukom komadić busena, pa bi ga hitnuo desnom rukom u pravcu gledalaca skakućući s noge na nogu. Niko nikada nije znao rastumačiti kakvo značenje ima ovaj Pištin ritual.
Dešavalo se da protivnički golmani i igrači izgube strpljenje u nadmudrivanju s njim, te bi ga jednostavno ignorisali. Takvi su rizikovali da na sebe navuku bijes i srdžbu cijelog stadiona i do kraja utakmice im se zviždalo, a ni teške riječi i psovke nisu izostajale. Po završetku, Pišta je prepričavao najzanimljivije detalje utakmice uvijek stavljajući sebe u centar zbivanja. U tim pričama on je bio najbolji pojedinac na terenu, a njegove majstorije su potpuno obezglavile protivnika. U svojim maštarijama igrao je stamenog centarfora od kojeg bi se naprosto odbijali protivnički centarhalfovi. „Bio je centaršut s lijeve strane, a za loptom smo skočili ja i Kišmić. Zavrnuo sam je glavom u gol, a kad sam se okrenuo, nigdje Kišmića. Kad eto, idu ljudi, vade ga iz Mirkinih bara.“, jedna je od legendarnih Pištinih anegdota. Inače, Kišmić je bio poznati bek „Borca“ iz Bosanske Dubice, a Mirkine bare ledina koja se nalazila iza tribina gradskog stadiona. Obzirom da je odrastao pored rijeke Sane, ribolov je od djetinjstva njegova opsesija. Sanjani to znaju, pa ga obično propitivaju za ulov i ribarsku sreću.
Pišta tada širi ruke pokušavajući zorno ilustrovati veličinu mladice koju je upecao. Ljubopitac ozbiljno klima glavom glumeći impresioniranost Draganovim ribolovačkim vještinama. Inače, lov na ogromnu mladicu, „kraljicu riba“, Piština je vječna opsesija. Način njegovog pecanja je originalan, obzirom da rijetko koristi ribarski štap, već ribu pokušava uloviti tehnikom „blinkera“ pri čemu koristi tek klupko namotanog silka. Često se na Delića brodu može vidjeti kako pokušava što dalje baciti „blinker“, tamo negdje na sredinu Sane, u dubine rijeke, gdje drijema drevna „aždaja“. Jedna od brojnih šala koju sanski mangupi zbijaju s Pištom je navodna kazna koju mu je ribočuvar napisao jer je lovio u „zabrani“. On bi tada u povjerenju, na brzinu, izrecitovao imena nekolicine uglednih Sanjana, kunući se kako i oni ribare na zabranjenim lokacijama.
Nacionalne i religijske razlike za Pištu ništa ne znače. Ljude mjeri i ocjenjuje vlastitim kriterijumima i dijeli na dobre i loše. Često se može susresti u jutarnjoj šetnji od kuće do trga. Na pitanje čim da ga se počasti, spremno odgovara: „Pivom i ćevapima“. O Draganu Pišti mogla bi se napisati čitava knjiga, a ne samo kratka priča kao što je ova.
Jedna stara dalmatinska pjesma kaže da svaki grad ima svoga Lera, pri čemu se misli na ličnost iz svakodnevnog životnog kolorita, koja je omiljena i svi je po nečemu poznaju. Ako je Sarajevo nekada imalo čika Mišu, a Beograd Mišu Tumbasa, Sanski Most ima svoga Dragana Pištu.
Zlatan Čekić
KOMENTARI