Dženan Talić je nogometaš koji trenutno nastupa u Švicarskoj, ali i sportista za primjer koji kaže da je vezan za Bosnu i Hercegovinu, tačnije Šehovce kod Sanskog Mosta, gdje provodi svoje slobodno vrijeme i odmor, jer, kako kaže, srce ga vuče u njegovo selo i njegov grad više nego na more ili neku turistički popularnu lokaciju. “Vezan sam za Sanski Most i Sanu, ma kakva god da je, moja je i ponosim se što sam iz tog grada.”
Od 2020. nastupa u Challenge League za FC Schaffhausen, na poziciji defanzivnog veznog.Ciljevi u karijeri su mu zemlje poput Španije ili Njemačke, ali ga u drugu ruku privlače Engleska i Škotska jer više odgovaraju njegovom stilu igranja. Odgovara mu igra s oštrim duelima, brzim tempom i davanjem maksimuma na terenu, kidanje samog sebe.
Prve fudbalske korake napravio je u manjoj sredini u FC Untervaz, odakle prelazi u FC Landquart, a nakon toga u Chur97. 2010. godine ulazi u tim Südostschweiz U11/U12. Nakon dvije godine njegov talenat prepoznaje FC St. Gallen, klub koji mu obezbjeđuje mjesto u sportskoj školi FCO Campus, jednoj od najpoznatijih i najboljih sportskih škola u Švicarskoj. Tu provodi 3 godine.
Njegova porodica, koju smatra najvećom podrškom, 2012. godine seli u kanton Thurgau, 90 kilometara udaljen od Landquarta, mjesta gdje je rođen i gdje je odrastao. Njegova porodica napušta svoje svakodnevne obaveze, prijatelje, posao, apsolutno sve iz njegovog rodnog grada, samo kako Dženan ne bi boravio sam u nepoznatoj sredini. Prošao je čitav dio škole u FC St. Gallen do B ekipe.
Zbog nekih stvari koje su mu se izdešavale u pozadini, prihvata probni trening u ekipi SC Freiburg U18/U19/U20, i tu se zadržava samo dvije do tri sedmice, najviše jer mu kao sedamnaestogodišnjaku nije odgovarao predalek put vozom. Vraća se u Švicarsku kako bi održao formu i kako bez obzira na situaciju ne bi ostao bez kluba i formu održava nastupajući za Vaduz U18 jednu sezonu.
Nakon toga kratko boravi u FC Wil u U20 ekipi. Taj period i nije bio toliko uspješan ali ne odustaje od svojih ciljeva i nastavlja se truditi kako bi ostvario zacrtane planove. Na putu ka svom cilju ne osvrće se na druge, nego svoj put nastavlja onako kako smatra da je najbolje za njega, sporijim, ali sigurnijim tokom.
Kaže da je nogomet pun uspona i padova i da piše najljepše priče, u jednom trenutku pomisliš da ti se čitav svijet raspada, a u drugom trenutku, kad se najmanje nadaš, vraćaš se na najviši nivo i osjećaš se neprocjenjivo.
Nakon što mu ne ide najbolje u Wilu, odlučuje se za ligu niže i nastupa za drugu ekipu FC Schaffhausena, otprilike peta švicarska liga. Cilj mu je bio da prvi tim FC Schaffhausena prepozna njegov rad i da se tako probije, a na kraju se baš ta odluka ispostavlja ispravnom.
Tu mu od početka ide fantastično, ali u zadnjoj prijateljskoj utakmici, pred sami početak prvenstva doživljava povredu tako što je pokidao prednji ligament. Dobija savjete da se prestane baviti nogometom, govore mu kako je ta povreda jako teška i da se poslije nje nije ispravno vraćati nogometu, ali on se ne obazire na takve komentare i nastavlja ka svom cilju, kako zbog sebe, tako i zbog porodice, prijatelja, kao i zbog sviju koji su bili uz njega,
Znao je da će vrijeme biti potrebno i da uspjeh nije moguć preko noći. Ne dozvoljava drugima da upravljaju nego razmišlja onako kako smatra da je najbolje za njega i njegovu karijeru. Naučio je da se sam nosi kroz sve loše situacije, da se suočava sa prevarama od strane menadžera i slično, te da se suočava sa ljudima koji mu postavljaju prepreke na njegovom cilju.
Godinu dana je trenirao sa Harunom Gülenom, koji mu postaje jako bitna osoba u životu. S Harunom trenira privatno i uči jako bitne stvari. Također, imao je mnogo sreće jer je operaciju radio kod privatnog doktora koji je operisao mnogo reprezentativaca Švicarske i igrača iz Bundeslige. Znao je da je ovo sve za njega tek početak, uprkos ljudima koji su ga obeshrabrivali, nakon rada sa Gülenom i doktorom, više nije imao problema s koljenom i uz Božiju pomoć nema nikakvih posljedica te se vraća u staru formu.
Nakon povrede, pola godine nastupa za U20 ekipu. Jednog dana, dok je bio na poslu, dobija neočekivan poziv od Murata Yakina koji ga poziva u prvu ekipu, zasigurno uz preporuku Haruna Gülena koji radi u ekipi kao kondicioni trener. Debi upisuje protiv Kriensa, a i dan danas mu to predstavlja najljepšu uspomenu. Osjeća se posebno jer je dokazao, kako drugima, tako i sebi da granice ne postoje. “Granice postoje jedino u tuđoj glavi, tuđe granice nisu i tvoje. Hiljade njih je išlo tim putem. Ja sam opstao i izborio se. Molio sam se Bogu i naporno trenirao. I dan danas to činim. Nikad ne znaš šta te sutra čeka. Danas si običan radnik, svijet ti se raspada, ali u daljini vidiš neko malo svjetlo i koračaš prema njemu, pa kako bude. Moja karijera je komplikovana. Imam dvadeset i dvije godine. Do sada sam se više puta morao vratiti jedan stepen unazad da bih napredovao za dva.”
Murat Yakin mu govori da je “spätzünder”, što u prijevodu znači kasno cvjetanje. Također mu govori da posjeduje ogroman talenat ali da mora da bude strpljiv, te da u nogometu ne postoje godine jer svi nogometaši imaju drugačije predispozicije. On mu otvara vrata koja mu nikad niko ne bi otvorio i zbog toga će mu biti zahvalan čitav život.
Dženan kaže da se njegova priča nastavlja dok god “ima vatre u njemu” i dok god je Bog uz njega. Uz gore navedene osobe, trenirao je privatno sa Ibrom i Mirsom Rahimićem od svoje šeste godine svaki vikend, te i dan danas jako pozitivno utječu na njega. Također, jako bitni su i ljudi poput Olivera Sidlera, koji mu je bio trener u Churu i Südostschweizu. S njegove strane je imao ogromnu podršku i ima je i dan danas. Kad mu je otac doživio nesreću, on je zajedno sa suprugom Danijelom vodio brigu u Dženanu i njegovom bratu. Također, uz njega je uvijek najbolji prijatelj Niko Velkoski, s kojim je praktično odrastao i koji je s njim prošao kroz sve te situacije.
Hvala Dženanu za informacije koje je iznio za našu stranicu i želimo mu mnogo sreće u životu i uspješnu karijeru.
Sport Sanski Most
KOMENTARI