Poznato lice čiji se rad danas cijeni širom bivše Jugoslavije 1992. napustilo je Bosnu i Hercegovinu kao četrnaestogodišnji dječak. Našao se u novoj sredini zbog nesretnih dešavanja u našoj državi.
– Završili smo kod rodbine u Zagrebu, pa ubrzo u Privlaci kod Zadra, nismo išli dalje jer smo svi mislili kako će to sve brzo završiti. Tata je ost'o u selima kod Brčkog, a ubrzo se pojavio i buraz za kojeg smo mislili da je mrtav jer je s ekipom prebaciv'o civile čamcima preko Save u Gunju. Neko je rekao da su svi izginuli. Starci su ga oplakali, a on se onda pojavio u Privlaci i otiš'o nazad u slobodnu brčansku teritoriju kod starog, u rat koji će uskoro proći, a stari je doš'o do nas nakon nekoliko mjeseci i sa mamom se vratio u izbjeglištvo po selima prema Tuzli. Ja sam ost'o u Privlaci pa doš'o u Zagreb u srednju školu. Tu sam i ost'o. Bilo je jako teško biti izbjeglica devedesetih. Srećom, bio sam tinejdžer, im'o sam dobru ekipu u školi i u kvartu, prisjeća se Edin Osmić, zvani Edo Maajka, perioda punog trauma, ali i nade, upoznavanja nekog novog svijeta.
Od tada do danas promijenilo se dosta toga…
– Ovaj Edo je sada kod kuće neovisno o tome gdje je fizički, a to bez iskustava malog Ede ne bi mog'o uspjeti niti shvatiti nikada. Možda i bi, ali puno teže. Ma razlikujem se puno i od prošlogodišnjeg Ede, a kamoli od onog iz devedesetih, otkriva nam Edin Osmić.
Dugi niz godina relacija mu je bila Tuzla – Zagreb. Živio je i radio na svojoj karijeri u oba grada.
– U Zagrebu mi je bilo lakše i živjeti i raditi, tu su bili producenti i izdavač, im'o sam više interesa za svoju muziku nego u Bosni (osim Tuzle). To se promijenilo tek nakon Porina 2002. S obzirom na to da sam i odrast'o u Zagrebu, to je bilo to. Iš'o sam studirati u Tuzlu 1999. Tekstove sa prvog albuma sam već rep'o uz DJ Soula po Tuzli 2001. Tada sam bio član benda Defence, nismo imali puno konkurencije, ali bilo mi je naporno dolaziti iz Zagreba, tako da sam se fokusirao na solo materijal koji sam već tada počeo raditi, ističe Edo.
Nakon BiH i Hrvatske, odlučio se na život u Izraelu, a za naš portal otkriva kako se tamo živi, ima li naših ljudi, da li razmišlja o saradnji sa nekim njihovim izvođačima, te kakva je njihova hip-hop scena.
– Živio sam u Izraelu skoro pet godina. Bilo je to nevjerovatno iskustvo. Upozn'o sam dosta ljudi ljudi iz naše regije, upozn'o sam puno Izraelaca i Palestinaca i puno drugih podskupina, bilo je jako kvalitetnih ljudi i kvalitetnih šupaka, kao i kod nas. Tamo se živi u konstantnom strahu i polustrahu, ali i u optimizmu i veselju. Najbolja definicija Izraelaca je: Balkanci sa više novca i boljim životnim i radnim navikama. To je nevjerovatan miks kultura i civilizacija, blizu si Bogu, blizu ratu, blizu moru. Mala je to država, izvođači imaju mali broj opština i gradova u kojima mogu nastupati bez obzira na to kakvu muziku prave, tako da su fokusirani na evropsku, američku i svjetsku scenu. Mislim da najbolje prolaze pop, trance, jazz… Ima jako dobrog duba. Rep'o sam tu i tamo sa frendovima muzičarima po probama i sessionima, imam u planu raditi sa nekim ljudima od tamo, otkriva nam Edo Majka, a o Izraelu dodaje još i: “Vruće je i skupo, a hrana je odlična!”.
Od prvog albuma “Slušaj mater ” iz 2002. kojim je Edo započeo karijeru do posljednjeg “Put u plus” prošle su skoro dvije decenije. Edinov posljednji album Rock&Off proglasio je albumom godine, a Edo ističe da je sa poslovne strane zadovoljan prolazom. Otkrio nam je čime se bavi sada i šta planira raditi u budućnosti…
– Bavim se modulima, radom na elektronici koju pokušavam što više privući na hip-hop i dancehall. Učim sinteze i rad sa modularnim sustavima. Pišem scenarij za jedan TV show, pišem dosta toga, a najmanje versove i pjesme. Mislim da sam na zadnjem materijalu prič'o o svemu što nam se događa i sada, nema baš tema koje su mi izazovne a da nisu dio “Puta u plus” pa se bavim više samom muzikom, podijelio je sa nama Maajka.
Edo Majka sa svojom porodicom opet živi u Zagrebu, te ističe da mu je tu najljepše.
– Tu smo već pet godina. Dijete mi voli Zagreb, žena također. Jako nam fali starija kćer koja se prije nekoliko godina vratila u Izrael na studij. Bavim se djetetom najviše, često je sa školom na kompjuteru ili nema škole, tako da sam poluučitelj. Imam nevjerovatnu ženu, kćeri… Pišem, sad su i rijetki nastupi počeli, imam radionice za mlade i za penzionere – sretan sam i zahvalan, rekao je Edo Maajka za Moja BiH.
KOMENTARI