Razgovor s najvećim pjesnikom ljepote i dobra u čovjeku, Enesom Kiševićem, koji živi i diše svoju poeziju. Više od pedeset godina nastanjen u Zagrebu, ali još uvijek dubokim korjenjem vezan za Bosnu. Susrevši se s njim u rodnom gradu snimila sam priču o ovom velikom čovjeku koji uvijek traga za istinom, svjetlošću u čovjeku i onim što bi nas moglo učiniti boljim.
Smatram se sretnikom jer sam toliko puta bila u prilici razgovarati sa Enesom Kiševićem, nepatvorenim, istinskim pjesnikom, kojem je i veliki fra Bonaventura Duda htio pri prvom susretu poljubiti ruku, uzviknuvši: “Enes, daj da poljubim tu Ruku što piše!”
Možda zato i fantastična izvedba fra Dudine pjesme “Biti mi daj!”
Smatram se sretnikom jer je Enes Kišević i veliki glumac, koji je prije desetak godina održao glumačku radionicu, u mojoj kući u Sanskom Mostu članovima Theatar Arta, objašnjavajući Homerov heksametar, ljepotu i dubinu Riječi.
Advertisement
Za sebe će skromno reći da je na putu da bude pjesnik.
“Ne mogu ostati ravnodušan prema svijetu u kojem jesmo, uvijek želim poručiti, dati jednu poruku, i djeci i starijim ljudima… da je poezija i ljepota i dobrota u nama samima.
Po meni, poezija je naše srce, ono kuca i u svecu i u zlikovcu, i u djetetu i u svima, i uvijek je na strani života. Dorasti do svoga srca, za vrijeme života, znači da već imate ispunjen život. Ja vjerujem da postoji jedno iznad nas srce, svemirsko srce i da je naše srce samo odjek toga.”
“Um koji primi svjetlost srca više ne može biti u mraku”
“Bosna je moje postojanje, Bosna je moja snaga”, poručuje nam veliki pjesnik i čovjek Enes Kišević.
sbs
KOMENTARI