Esma Gruhonjić, porijeklom iz Janje, rođena je šestog jula 1994. godine u bijeljinskoj bolnici. Oca joj, Ibrahima, odvode u logor, a njena majka svih petero djece odvodi svojim roditeljima u Kalesiju. Otac 1995. dolazi u Njemačku, a ostatak porodice mu se pridružuje godinu kasnije. Nastanjuju se u Duisburgu kod Düsseldorfa, gdje Esma završava gimnaziju.
U Münsteru upisuje Fakultet za islamske nauke i islamsku teologiju, priključivši se, kao jedina Bosanka, onima koji su, prvi put u toj državi, dobili priliku studirati islamsku teologiju. Sada je na završnoj godini studija, a slobodno vrijeme koristi da radi na sarajevskom Institutu za islamsku tradiciju Bošnjaka.
Zašto ste se opredijelili za studij islamske teologije?
– Meni se nikada nije dopadalo kada bi mi neko pričao o islamu, nisam voljela da mi se kaže ti trebaš to, trebaš to, nego sam uvijek htjela da znam zašto ja nešto radim, zašto ja vjerujem. Bilo mi je 17 godina kada je trebalo da se opredijelim za fakultet i osjećala sam da je najvažnije da ja nešto učinim za sebe. Vjera je vrlo važna za sve ljude, islam za nas muslimane, i ja sam rekla: OK, puno si još mlada i ako nećeš sada ovo vrijeme iskoristiti za svoj život, kada ćeš onda naučiti o vjeri, o Allahu, o islamu.
Forma zamara
I upisala sam se, ne znajući, najiskrenije kažem, šta ću s tim fakultetom kada ga završim. Znala sam samo da me je to interesovalo i da sam htjela naučiti šta tačno piše u Kur'anu, kako to interpretirati, kako se ponašati, bez predrasuda.
Jesu li Vas predrasude na neki način i motivisale da se okrenete ovom studiju?
– I predrasude i neznanje, i to na svim stranama. Uvijek se, kada je islam u pitanju, čuje nešto pogrdno, nešto reducirano, nešto što je bez ikakve logike. Nešto se samo uzme iz Kur'ana, jedan pasus recimo, i onda se to koristi kako kome odgovara. To svi rade, i muslimani i oni koji to nisu. Priča se o nečem što se ne poznaje, za šta se nema argumenata, niti se ovi traže. Meni to jako smeta. Dosadašnji tok studija mi je pokazao na koji način mogu vidjeti islamski tekst, kako ga analizirati, u čemu se i kako ovaj može primijeniti, a to su jako važne stvari.
O kojima se i unutar islamskih krugova ne razgovara!? Ispada da je dovoljno da si rođen u muslimanskoj porodici?
– Tako je i kod mene bilo. Drugarice me pitaju zašto ti vjeruješ, zašto postiš, šta je za tebe Allah, a ja nisam nikad mogla odgovoriti na takva i slična pitanja. Niko me nije o tome učio, ni roditelji, ni hodža… Učiš samo čitati u Kur'anu, čak često ni to ne naučimo ispravno. Puno u svemu onome što nam se predstavlja islamom ima forme, a ja mislim da forma zamara, da te zadržava samo na površini. Pogotovo je tako kada si izvan BiH, ideš u turske džamije jer nemaš svoje bosanske, a turske imaju svoju kulturu i tradiciju, koje se miješaju s islamom, pa se onda nešto što ne pripada bosanskoj kulturi i tradiciji predstavlja kao moje, a nije. Postaje sve vrlo komplikovano ako se još uplete i politika i ja sam zato i mislila da je najvažnije znati samome sebi razjasniti neka pitanja.
Inače, na tom fakultetu možeš studirati i za to da postaneš profesor teologije, pa da predaješ islamsku teologiju u školama. I to se prvi put sada omogućava. Prije tri godine upisano je bilo dvjesto studenata, trenutno ih je oko šeststo, a ja sam i dalje jedina Bosanka. Najviše ih je iz arapskih zemalja i iz Turske.
Kako to da ste Vi jedina Bosanka?
– Tačno je da mladih Bosanaca u Njemačkoj ima puno, ali ne znam da ih je zainteresovano za islam toliko da bi bi ga studirali, pa i da bi od mene tražili objašnjenja. Recimo, mojim prijateljicama je dosta ono osnovno što o islamu znaju iz svojih kuće i sa vjerske nastave ako idu na nju. No, potpuno je drugačije reagovanje na ovaj studij mojih prijatelja Nijemaca. U početku je kod njih uvijek bilo čuđenje. Kako to da se i to može studirati, jer to je novo svima u Njemačkoj, u kojoj ima sedam organizacija koje studentima daju stipendije. Uvijek se studenti koji ih dobiju smatraju elitom Njemačke. Zašto? Samo jedan procent studenata ih prima i doista je i meni ukazana velika čast dolaskom na tu listu, na kojoj su, gotovo po pravilu, u najvećem procentu Nijemci. Zanimljivo je, dakle, da su Nijemci vrlo zainteresovani za studij, postavljaju mi brojna pitanja, mnogi od njih dolaze sami na predavanja, da slušaju.
Koliko je to važno za sadašnje njemačko društvo? Da li ste se Vi, kao muslimanka, susretali s predrasudama?
– Pa, naravno. U gimnaziji često nailazite na profesore koji su prema nama, muslimanima, drugačiji, u negativnom smislu. Neće oni nikad reći da su protiv muslimana, ali to se primijeti, po ocjenama, po tome kako te gledaju, po njihovom ponašanju prema tebi, po tome gdje te stavi da sjediš. S druge strane, ima profesora koji su jako dobri prema nama, koji su vrlo zainteresovani da pomognu, koji jasno daju do znanja da nama, pridošlim iz rata, život nije bio lahak, pa nije to ni sada. U cjelini, ja, na primjer, nisam pokrivena i nisam imala velikih problema. Vidi se po imenu da nisam Švabica, ali OK, mogu “proći”. Pokrivenim je puno teže.
Širi li se, kako se to nekad učini, val netolerancije današnjom Njemačkom?
– U nekim gradovima jeste tako. Ja sam, kažem, iz Duisburga, u kojem je, možda, čak više Turaka nego Švaba i tu se ne primijeti ovaj trend. Mi smo naučili zajedno da živimo i niko nikoga ne posmatra kroz odjeću, vjeru i ostalo. Ali, Münster je, recimo, grad koji je uvijek bio vrlo kršćanski, ima jako mnogo lijepih crkvi, nikad tu nije bilo ni traga od islama i, kada je studij započeo, pokrivene cure su svi čudno gledali. To je za cijeli grad bila velika novost, za neke i neprihvatljiva. Govorili su pojedinci, otvoreno, pokrivenim djevojkama: “A što ti nosiš maramu? Ovdje se nikad nije nosila!” Ali, na sve treba gledati s više strana. Evo, i sama mogućnost da se može studirati islamska teologija je veliki znak, dobar znak! Jer, to je državni univerzitet, što znači da država podržava da se uči o islamu, da se širi istina o njemu, da se pokaže onaj pravi islam, tolerantan, miroljubiv, okrenut uvijek prema drugome i drugačijem. A to je ogroman korak ka boljem razumijevanju u cijeloj Njemačkoj.
Rekli ste da ste studijem željeli prvo sami sebi pomoći? Šta je najvažnije od onog što ste dosad naučili?
– To da je u islamu najvažnija zajednica i da je vrlo bitno da u toj zajednici bude sklad, mir. Nerijetko čujete da islam kvari zajednicu, raspolućuje je, a to nije tačno. Islam samo osnažuje zajednicu, on je, zapravo, drži. A drži je jer je u osnovi islama i vjerovanje da se može živjeti zajedno sa svim našim razlikama, sa svim vjerama, sa svim osobama, ma koliko one bile drugačije od nas. Važno je da se poštujemo, da nas različitosti približavaju, da se trudimo da budemo dobri. Naravno, tu je i pitanje zašto mi uopće živimo? Mladi ljudi o tome ne razmišljaju, njih samo zanima dobar provod, lijepo društvo, ali kada studiraš nešto kao ja, onda bolje shvatiš zašto smo uopšte na ovome svijetu i koja je naša misija.
Koja je?
– Ako pođemo od toga da mi živimo da nešto promijenimo nabolje, da možemo opstati samo kao dio zajednice, onda ćemo se i više truditi oko nje. Eto, ja nikad nisam znala kolika je važnost historije dok nisam došla ovamo u institut. Prije sam mislila OK, to se prije dešavalo, šta me sada briga, ali, čitajući o genocidu i uopće o bosanskoj historiji, prvi put sam dokučila odakle sam ja, šta sam ja i šta je ova Bosna, kako se ovaj narod ovdje osjeća, kako on živi. Za pedeset godina opet će neki ljudi tu živjeti i možda će se pitati zašto neko nije promijenio ovu situaciju. Zato ja hoću da budem dio onih koji mijenjaju.
Kako ste došli na Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka?
– Provela sam putem Erazmus programa pola godine na istanbulskom univerzitetu i bilo je stvarno zanimljivo, vratila sam se u Njemačku, nastavila studirati, ali falilo mi je nešto. Imamo mi islamsku historiju kao predmet u islamskoj teologiji, ali nikada nismo ništa učili o Bosni i to mi je vrlo smetalo. Jer, iako je mala država, ima u Bosni puno historije i treba se baviti njome.
Knjiga o velikom čovjeku
Tako da sam ja odlučila okrenuti se Bosni i počela sam tražiti gdje bih mogla u njoj preko ljeta nešto raditi. Moga profesora Daniela Rottasa, čija je mama iz Bosne, a otac iz Njemačke i koji ne priča bosanski, ali razumije dosta, takođe zanima bosanska historija. Rekla sam mu da želim negdje obaviti praksu, jer mi je bilo važno da iskoristim korisno moje vrijeme i tako sam čula za Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka u Sarajevu. Profesor je popričao s direktoricom dr. Dževadom Šuško i, evo, došla sam. Još preko email-a direktorica me je obavijestila da će se Institut baviti 400-godišnjicom rođenja Hasana Kafije Pruščaka i, priznajem, kada sam to pročitala, pomislila sam: O, ko li je to, ja ne znam ništa o njemu. Ovdje sam odmah uzela da nešto Pruščakovo pročitam, jer sam morala tekst na njemačkom da korigiram i već nakon prvog tog upoznavanja bila sam sretna što ću raditi na knjizi o ovom velikom čovjeku. Nešto takvo nisam nikad pročitala, toliko pametno, logično. Kao da je napisano danas. Poslije sam nazvala babu i pitala ga da li on zna za Pruščaka. Kako da ne znam, odgovorio je. Poslala sam tekst i sestri, bratu i oni su bili oduševljeni. Bit ću ponosna kada se knjiga o Pruščaku pojavi. Sigurna sam, unijet će promjenu makar u nečiji život.
Oslobođenje / Edina KAMENICA
KOMENTARI