Otišla naša dijaspora, vratili se sanski studenti tišini svojih podstanarskih soba da pripremaju kolokvije i ispite, rastrčala se naša djeca po avlijama pradjedova da odmore od školskih obaveza. Kažemo da u gradu nema ništa – ni novo nit’ zanimljivo. Pogledajmo se s visine i ne pognimo glavu nad onim što vidimo.
Šćućurani pored peći i sepeta suhih drva, zamišljeni, okupirani, nedostupni. Ne obraćamo pažnju na one koji su pored nas i trošimo vrijeme na imaginarna prijateljstva, „ozbiljne“ online odnose i traženje zabave u nekim dalekim predjelima. I dok sami sebe žalimo, što živimo u gradu koji ne nudi ništa, zahvaljujemo se nekoj višoj sili koja nam na vrijeme uplati mjesečnu pretplatu za internet.
Znate li da klub kojeg se sjetimo samo kada nam treba izgovor za uvjerenje da nam grad nema budućnosti, klub za koji smo organizovali akcije da ga spasimo „jer je naš i ne damo ga“, klub kojim se dičimo kad prođemo kapiju grada, taj klub, naš Podgrmeč, već danima okuplja klince u Sportskoj dvorani? Znate li da se tamo redovno odigra nekoliko utakmica na koje možete otići sa svojom djecom da ih učite fair-playu, da im razvijate takmičarski duh i odvučete ih od nasilnih igrica koje im uništavaju mentalno, a i fizičko, zdravlje? Znate li da tamo možete otići s društvom i imati svoju dnevnu dozu zabave, smijeha, druženja i prijateljstva „in real life“? Znate li da tamo možete otići sa svojim ocem, starijim bratom, daidžom ili amidžom i imati „muški dan“?
Možda ne znamo odgovor na pitanje gdje idemo, ali znamo da ulaz u Sportsku dvoranu košta 1KM. Da, dobro ste vidjeli – i dalje je jeftinije od kafe u Prijedorskoj. I jeftinije od novog ogledala, ako odraz u ovom sami sebi ne možemo „lajkati“.
KOMENTARI