„The winner takes it all, the loser has to fall, it's simple and it's plain…“ pjevušim u sebi i vozim se kroz grad. Volim sanske noći. Na prvi pogled, usnuli grad skuplja snagu za još jedno buđenje, a zapravo je budan, itekako budan, i upija u sebe sve male i velike, značajne i besmislene. Večeras koristim biciklo umjesto automobila. Ne, nije se urušio obnovljeni asfalt niti su cijene goriva dobile bitku nad sadržajem mog novčanika. Razlog je jednostavan. Nemam se gdje parkirati. Uzalud obilazak parkinga kod hotela, kod drugog doma uvijek budnih vatrogasaca, kod srca sanskog obrazovanja,… Nigdje slobodnog mjesta. Čak i neoznačena mjesta su okupirana. Šta se dešava?
Otkud Sanskom Mostu, ovom Gradu bez ljudi, saobraćajna gužva? Otkud Sanskom Mostu, ovom Gradu bez ljudi, otvoren i dovoljno pun svaki tržni centar koji postoji u BiH? Otkud Sanskom Mostu, ovom Gradu bez ljudi, toliko dešavanja da se svečane bijele košulje ne stignu ni osušiti, a već ih treba ponovo odjenuti i pojaviti se na novom eventu?
Svakog jutra, dok prvu kafu u centru grada piju oni koji su „siromašni, opljačkani i obespravljeni“, čujem komentare pojedinih nemoralnih članova žirija za moral i razvoj, onih koji sami tapkaju u mjestu 15 godina, ali uvijek imaju spreman odgovor kada ih pitaju zašto se nisu pomjerili. Oni brane grad od svih koji im ga žele uzeti – ove 2015. godine, a devedesetih se „niht merken“. Oni žale što nam „djeca odlaze, jer su na svim funkcijama stara i nesposobna lica“. Pokušavam se sjetiti koliko godina ima novi glavni šef sanskog sporta, predsjednik sportskog saveza, na pomen čijeg prezimena svako s obrazom treba ustati i s poštovanjem pogledati put neba? Koliko godina ima samohrana majka, žena čiju mahramu i borbu za dvoje djece mučki ubijenog im oca, treba gledati kao zastavu ponosa? Koliko godina ima onaj kojim se Gimnazija dičila, koji se vratio s diplomom svome gradu, da dostojanstveno čuva uspomenu na svog oca, ma koliko ga neželjene ženke progonile kao svaka gladna zvijer poželjan plijen? Koliko godina imaju oni koji su snimili film o ponosu i stidu žene Bošnjakinje i napunili dvoranu teškim suzama i muklim uzdasima sinoć? Koliko godina imaju oni koji će sutra, bez marke nadoknade, kupiti osmijeh našoj djeci s posebnim potrebama? Ili oni koji će okupiti naš grad u Sportskoj dvorani da jednom anđelku pokažemo da nije sama? Koliko godina imaju svi ti ljudi koji, iz dana u dan, iz noći u noć, planiraju i organiziraju kulturne i sportske događaje, za ljude Grada bez ljudi? Moja svečana bijela košulja ne stigne zauzeti svoje počasno mjesto u ormaru, a već mi je ponovo potrebna.
Punog srca, nečujno klizim ispod novogodišnjih ukrasa duž Prijedorske. Zatvorim oči i udahnem miris grada, Grada bez ljudi, koji ovih dana, ovih mjeseci i ovih godina miriše uvijek isto – kao dom.
KOMENTARI