Sinoć sam održao i posljednji trening u Omladinskom košarkaškom klubu “Sana”.
Za mene teška, preteška odluka s'obzirom da sam dijete toga kluba i član punih 24 godine što kao igrač, što kao trener omladinskih selekcija. Za mene večeras zaista emotivni trenuci.
PS. Došlo je hamam i do suza.
Razlog je taj što zaista osjećam potrebu da više vremena provodim sa svojom porodicom ,a ujedno i da prepustim mlađim generacijama da okušaju svoj trenerski rad u klubu (koji nije nimalo lak).
U klubu sam od 1999. godine,kao najmlađi igrač seniorske zlatne selekcije ,koja je godinu dana kasnije izborila prvoligaško takmičenje i odigrala svoje možda i najjače i najbolje utakmice (Sloboda-Tuzla, Čelik- Zenica,Bosna-Sarajevo itd.).
Moja pauza u klubu je bila samo u periodu dok sam studirao u Tuzli i nakon toga se vraćam u svoj voljeni klub i počinjem raditi kao trener omladinskih selekcije od 2009.godine pa sve do danas.
Pamtiću i nositi zaista lijepe uspomene iz ovog kluba gdje je bilo uspona i padova,prošlo je generacija i generacija kroz klub, pobjeda i poraza, pa čak imamo i igrača koji su napravili lijepe košarkaške karijere i prije svega postali dobri i uspješni ljudi na što sam najviše ukazivao svoj djeci dok sam bio trener.
Veliko hvala mojoj porodici, supruzi,mojoj djeci (sa kojima sam bio manje nego sa djecom u klubu),sponzorima, Emiru Lasiću koji je bio dio mene i svim prijateljima koji su mi uvijek bili podrška u svemu što sam radio.
Momcima koji nastavljaju raditi u košarkaškom klubu “Sana” želim mnogo sreće i uspjeha.
A vi djeco u klubu budite pametni i dobri ljudi (što sam imao običaj reći) i voli vas vaš trener Ami.
KOMENTARI