Posmatram kroz prozor lice dječaka dok stoji, nepomičan i tih. On me ne vidi niti zna da sam tu. U njegovim očima nalazim pogled Denisa, Mahira, Alekse, stotine i stotine pogleda nečije djece. Naše djece. Mog djeteta. Lice je drugo, i prozor je drugi. Ali pogled, pogled je uvijek isti.
Gdje smo? Zašto šutim? Zašto mu ne pomognem, a znam, vidim da me treba? Zašto je moj krik nijem, a moji udovi ne slušaju naređenje srca, mozga, obraza mi?
Da vrisnem, moj vrisak bi se do neba čuo. U njemu bi bilo i „Nemoj“ i „Da se nisi usudio“ i „Samo probaj, vidjećeš ti“ i „Preklinjem te, stani“. Da zaplačem, u mojoj suzi bi bila tuga i oca i majke, i brata i sestre, i nezavoljene mu prve ljubavi, i nerođenog mu djeteta. Da se mogu pokrenuti, moje bi ga tijelo podržalo, ako padne da ga manje zaboli. Evo mene, tu sam, imaš nekog, nisi sam. Ostani sa mnom. Nemoj. Nemoj! Nemoj!!!
Najava: Gdje smo? Zašto šutim? Zašto mu ne pomognem, a znam, vidim da me treba? Zašto je moj krik nijem, a moji udovi ne slušaju naređenje srca, mozga, obraza mi?
KOMENTARI