Rođen sam u Sarajevu 6. maja 1941. godine. Otac i majka su mi također rođeni u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.
Međutim, njihovi roditelji su stranog porijekla i iz drugih republika.
Roditelji moje majke su bili Poljak i Čehinja, a od oca Slovenac i Njemica.
Inače, i otac i majka su mi bili aktivni sportaši. Majka je vježbala u “Sokolu” (današnji DTO “Partizan”), a otac je bio rvač i boksač. Otac je kao i ja branio boje “Željezničara”.
Zanimljivo je da se moj otac jedno vrijeme bavio i nogometom, ali je bio neobično snažan pa mu ovaj sport nije odgovarao. Otac mi je inače po zanimanju strojobravar, a majka domaćica.
Dakle, rodio sam se u ovom gradu na Miljacki prije malo više od dvadeset i sedam godina. Bio je rat, bjesnio je cijelom Evropom. U zoru 6. aprila 1941. njemački avioni su napali našu domovinu, koja je posije jedanaest dana kapitulirala. Samo mjesec dana poslije mučkog napada rodio sam se kao prvo dijete Karoline i Mihajla Osima.
Sad kad sam i ja postao dvostruki otac, mnogo mi je jasnije u kakvoj su situaciji bili moji roditelji kad su mene dobili. Rat je bjesnio svom žestinom, nije bilo dovoljno hrane, odjeće, ogrjeva… Malo dijete traži jesti, ne može podnijeti hladnoću. Najbolje to mogu prosuditi po mojoj kćerki. U dvosobnom stanu gdje stanujem sa ženom i djecom, nemamo centralnog grijanja i pomišljam na zamjenu stana.
Prije dvadeset i sedam godina svega toga nije bilo. Glavno je bilo preživjeti.
Godine su prolazile. Rastao sam sa svojim vršnjacima a da nisam posve bio svjestan što se sve to oko mene zbiva.
PRVI SUSRET S LOPTOM
Rat je završio kad sam navršio četvrtu godinu. Vjerojatno mi je otada i ostao nadimak “Švabo”. Po prirodi sam plavokos, a moji drugovi, zadirkuju me kako to već znaju Bosanci, dali su mi taj nadimak što mi je ostao do dana današnjeg.
Sjećam se samo da mi je to uveliko išlo na živce, da sam zbog toga često plakao. Nije ništa pomogalo, nadimak mi je ostao…
Kad sam se prvi put sastao s loptom? Zar se toga mogu sjetiti dječaci koji po cijele dane jure poljanama?
I ja sam se, kao i svi moji drugovi, na periferiji Sarajeva igrao lopte.
Čim bi se završila nastava u osnovnoj školi, pojurili bismo na poljane. Tada se još nisam isticao visinom među svojim vršnjacima. Bar ne toliko. Na livadi smo izvodili kojekakve finte, oponašajući prave igrače koje smo imali prilike gledati na Grbavici.
Grbavica nam je bila pod nosom. Poslijepodneva i nedjelje provodili smo na njoj. Provlačili smo se kroz napuklu žicu na ogradi i tako odlazili na stadion. Tada nisam mogao ni sanjati da ću jednog dana i ja zaigrati na tom istom igralištu i da će se zbog mene neki mališani provlačiti kroz žicu.
Kad već spominjem tu žičanu ogradu, ispričat ću vam i jedan detalj koji je, vjerojatno, i odlučio moju životnu stazu. Bas toj žici, koja je bila toliko uska da smo se jedva kroz nju provlačili i na kojoj sam toliko puta poderao hlače, imam zahvalili što sam uopće počeo igrati nogomet i došao u “Željezničar”.
Kad je jednog dana “Željezničar” u novinama objavio da traži mlade članove, pionire i juniore, moji drugovi s livade odlučili su da se kolektivno prijave, jer su negdje čuli da članovi dobivaju – besplatne ulaznice.
Računali su da ako postanu članovi “Želje”, kako smo ga oduvijek zvali, neće više morat da preskaču ogradu i provlače se kroz onu famoznu rupu. Ja sam nekako bio skeptičan, nisam bio uvjeren da će sve biti tako kako oni kažu. Ipak su me nagovorili.
I mene je privukla besplatna ulaznica.
Nismo računali na toliko konkurenata. Oko prostorija “Željezničara” okupiilo nas se više od tri stotine. Podijelili su nas po grupama i organizirali turnir dva puta po 20 minuta. Stručnim okom svaki naš pokret pratili su “Željini” stručnjaci.
Na kraju napornog turnira prišao nam je Abramović, tadašnji igrač “Željezničara” koji je bio zadužen da vodi brigu o mladim talentima, i izdvojio dvadeset i petoricu od 300 dječaka. Među “odabranima” bio sam i ja.
Računao sam da sad ulaznica neće izmaći. Tada još nisam maštao da jednog dana postanem igrač, pravi igrač “Željezničara”. Tko se usudio o tome maštati kad su ti igrači u dresovima onda izgledali nedosežni? Gledali smo ih s poštovanjem.
Počeli su treninzi, škola, pa ponovo treninzi… Tada sam već polazio u gimnaziju. Bio sam jedan od najboljih učenika. Majka nije imala zbog toga ništa protiv da se upišem u klub, ali mi je skrenula pažnju da pazim na hlače i cipele, jer smo u to vrijeme vrlo teško živjeli.
Otac koji je bio penzionirani invalid imao je vrlo niska primanja, tako da smo jedva sastavljali kraj s krajem. Bilo snas je četvoro: otac, majka, ja i sestra Gordana.
Ja sam naglo izrastao. Nadvisio sam za glavu svoje vršnjake. Ali, za svoju visinu nisam imao dovoljno kilograma. Nisam imao snage za naporne treninge.
Tada su u klubu odlučili da potpišemo međusobni ugovor, imao sam osamnaest godina. Majka je bila presretna kad sam joj jednog dana donio osam tisuća starih dinara, što je bilo više nego očeva penzija. Pojačao sam ishranu, i to se na meni počelo osjećati. Dobio sam nekoliko kilograma.
Bio sam kandidat za prvu momčad. Očekivao sam priliku za nastup… Ona mi se ubrzo i pružila.
PRVI IZLAZAK NA TEREN
Dok se “Željezničar” borio u Drugoj ligi, ja sam igrao u drugoj momčadi. Bio sam tada, 1959. godine, samo kandidat za prvi tim, s perspektivom da jednog dana uskočim u redove prvotimaca. Hoće li mi se ikad taj san ostvariti?
U to su mi vrijeme govorili da imam gotovo sve predispozicije da postanem igrač najbolje momčadi, ali mi smeta nedostatak što ću ga teško ukloniti.
Za svoje godine sam bio vrlo visok i mršav za napadača kakvog se tražilo u oštrim okršajima drugoligaških natjecanja. Nisam imao snage da izdržim tempo utakmica, nisam imao dovoljno snage za trčanje…
Pomogao mi je slučaj, bolje reći nesreća prvotimca Kokota.
Na Kup utakmici protiv tadašnjeg “Proletera” (sada “Osijek” op. p), koja je održana na Grbavici i koju su naši dobili sa 1:0, povrijeđen je Kokot.
Tko će ga zamijeniti u revanšu u Osijeku?
Nisam ni pomišljao da bi izbor mogao pasti na mene.
– Dođi, igrat ćeš u nedjelju… kratko mi je saopćio trener, a meni kao da su se noge odsjekle.
Dok sam oblačio dres prvotimca, ruke su mi drhtale, činilo mi se da to svi primjećuju.
Kao da sam zaboravio kako se vežu kopačke… Jedva sam izdržao jedno poluvrijeme, s mukom sam se kretao po terenu. Poslije te utakmice došle su i druge. Igrao sam po jedno poluvrijeme, pa su me ponovo izostavljali iz momčadi. Počeo sam polako gubiti povjerenje u sebe. Hoću li ikad svladati nedostatak kilograma i steći potrebnu snagu za napore prvenstvene utakmice?
Iduće godine u “Željezničar” je došao na mjesto trenera Branko Stanković. Ništa se sa mnom nije bitno promijenilo. Na moja nijema pitanja saznavao sam ne bas optimistične odgovore:
“U tvojim godinama, mogao bi biti igrač kakav nam je potreban, ali si suviše visok i suh. Trebalo bi da ojačaš… “
Prošla je još jedna godina, a da se gotovo ništa nije promijenilo.
Zaigrao bih dvije-tri utakmice, pa ponovo sjeo na klupu za rezervne igrače. Imao sam osjećaj da me trpe i da se u klubu svi nadaju kako ću jednog dana ipak steći potrebne uvjete da zaigram.
Kad se sad sjetim svega toga, čini mi se da su se mnoge promjene dogodile u mom igračkom stažu dolaskom trenera Zlatka Konjevoda. Od tog trenera navijači “Željezničara” očekivali su čuda. Nitko više nije tajio nadu da će se “Željezničar” ponovo vratiti u društvo najboljih.
Tri puta je “Željo” ispadao iz Prve lige, dva puta se vraćao. Navijači s Grbavice očekivali su i treći povratak. Hoće li Konjevodu uspjeti?
Iskusni trener kao da je želio opravdati sve te nade, pa je počeo ozbiljnije pripremati momčad, koja bi trebalo da ostvari treći “comeback”.
U sezoni 1961/62. pošlo nam je kao nikad dotad. Prepreke smo svladavali jednu za drugom. “Željo” je nezadrživo jurišao k tituli prvaka Druge lige – zapadna skupina i više nitko nije sumnjao da će nam se san ostvariti.
Kao da je ta godina donijela promjene i kod mene. Trener Konjevod me je počeo češće uvrštavati u prvu momčad. Očvrsnuo sam, stekao rutinu. Postao sam stalan prvotimac.
Nakon utakmice u Zagrebu protiv “Trešnjevke” (0:0) stekli smo pravo da se naredne sezone takmičimo u Prvoj ligi. Uspio je i treći povratak…
Ulaskom u Prvu ligu, kao da se trasirao moj životni put. Tih godina, nakon završetka gimnazije, upisao som Prirodoslovno-matematski fakultet. Prve ispite sam davao u redovitom roku i nikad nisam ni pomišljao da neću završiti studij.
Ali, nogometna lopta me je odvukla i poremetila mi planove.
Stalna neizvjesnost oko ulaska u prvu momčad, pojačani treninzi, zahtjevi što ih je klub preda me postavljao kao tadašnjeg neamatera i moja želja da uspijem, nisu mi dopuštali da udovoljim zahtjevima studija.
Trebalo je posjećivati predavanja, odlaziti na vježbe, mnogo vremena posvetiti studiju i knjizi. Ja to nisam mogao. Ulaskom “Željezničara” u prvu ligu, digao sam ruke od studija.
Bili su to za me prilično teški trenuci. Odluku o zapuštanju studija donio sam a da nisam posve bio uvjeren je li to ispravno i hoću li uspjeti na drugom polju.
Hoću li moći živjeti od nogometa, da li ću se održati u prvoj postavi novog prvoligaša?
Možda je u svemu tome značajnu ulogu odigrao i novac što sam ga dobijao od kluba za pojačanu ishranu.
Osjećao sam da se moram ojačati. Majka mi je kuhala i pazila na potrebne kalorije. To se na meni počelo odražavati. S početkom sezone u Prvoj ligi osjećao sam da sam sposoban za najteže okršaje i naporne utakmice. Bio sam spreman da udovoljim zahtjevima trenera i suigrača.
Prvi uspjesi kompenzirali su sve dosadašnje neuspjehe i razočaranja. “Željezničar” je u pravom smislu riječi napravio “boom” u natjecanju najboljih. Išlo nam je kao po loju. Moj prijatelj i suigrač Mišo Smajlović tresao je protivničke mreže, a mi ostali smo mu pomagali koliko smo znali i umjeli.
Prvenstvenu sezonu završili smo na odličnom – trećem mjestu, odmah iza “Partizana” i “Dinama”. Smajlović je postao najbolji strijelac sa 19 zgoditaka iz 26 utakmica, a i ja sam postigao devet zgoditaka.
U tom razdoblju sam dobio dva vrijedna priznanja, ali su oba na moju veliku žalost završila ne baš najsretnije.
NESREĆA U SREĆI
Najprije je na adresu “Željezničara” u Bubinoj ulici 1 stigao poziv “Dinama” da pojačam njihove redove u utakmici s “Juventusom”, a onda i moje uvrštenje u mladu reprezentaciju Jugoslavije. Obje utakmice, na kojima sam nastupio, izgubili smo. “Juventus” je porazio “Dinamo” sa 1:4, a SR Njemačka našu reprezentaciju sa 1:2.
Odlaskom u Torino prvi put sam zaigrao u inozemstvu i prvi put nastupio na noćnoj utakmici.
Da li zbog toga ili zbog slabe igre cijele momčadi, ja sam razočarao i njih i sebe. “Plavi” su nastupili oslabljeni i cijeloj momčadi je išlo slabo. Teško je igrati u takvoj situaciji. Nemojte to shvatiti kao moje opravdavanje. To je jednostavno konstatacija.
I u ekipi Jugoslavije sam neslavno debitirao. Više sam bio loš, nego dobar.
Želio sam obje utakmice zaboraviti. Mislio sam samo na uspjeh mog “Željezničara”.
Počelo je novo prvenstvo, trebalo je opravdati prošlogodišnji plasman… A 1964. organizirane su Olimpijske igre u Tokiju.
– Nisam mnogo ni pomišljao na Tokio. Igrao sam za “Željezničar”. Mojoj momčadi je išlo i ove godine. Imali smo homogen sastav, tri sezone smo igrali zajedno, odlično smo se poznavali, bili smo dobri drugovi.
Prvenstvo smo završili na odličnom šestome mjestu. Te je godine sve bilo podređeno Olimpijskim igrama. Savezni kapetan tražio je odgovarajući sastav koji će nas najbolje reprezentirati u Tokiju.
U posljednjem trenutku upao sam među putnike koji su otputovali u daleki Tokio. Hoću li zaigrati?
Sjećam se i datuma – 13. X 1964. godine istrčao sam u dresu reprezentacije protiv Maroka u prednatjecanju olimpijskog turnira. Pobijedili smo sa 3:1 i ja sam se upisao među strijelce.
Druga prepreka bili su Mađari, momčad u kojoj su igrali Bene, Farkaš i drugi asovi. Hoćemo li ih nadvladati i kvalificirati se za polufinale? Mada smo postigli pet zgoditaka (Belin i ja po dva i Zambata jedan), bili smo poraženi sa 5:6.
Onda smo i u četvrtfinalu nadigrani od Demokratske Republike Njemačke sa 0:1, pa nam je preostalo da se takmičimo za plasman od 5. do 8. mjesta. Svladali smo Japan sa 6:1, ali izgubili od Rumunije sa 0:3.
Pripalo nam je tek 6. mjesto, kao nijedne godine poslije rata. Poslije tri srebrne i jedne zlatne medalje vraćamo se kući razočarani.
U Tokiju smo imali odličan sastav (Ćurković, Fazlagić, Vujović, Belin, Čop, Miladinović, Samardžić, Zambata, Osim, Radović, Džajić), pa ipak smo priredili neugodno iznenađenje. Ima li ikakva opravdanja za te poraze? Tko je kriv? Iako su otad prošle pune četiri godine, ne mogu zaboraviti ono što smo tamo doživjeli.
Pratila nas je nesreća, ali je uzrok bio na drugoj strani. Odlazeći u Tokio, uopće nismo bili psihički pripremljeni za teške okršaje, čini mi se da je naše rukovodstvo napravilo presudnu pogrešku kad je do posljednjeg trenutka odugovlačilo s odabiranjem igrača.
Bio je to pravi mali rat živaca.
Nitko nije bio siguran da će odletjeti u Tokio. Tek kad smo u Amsterdamu sjeli u avion, mogli smo odahnuti. Kao da smo tada premostili najveću prepreku, a ne ono što nas je očekivalo u Japanu na Olimpijadi.
Putovali smo kao turisti kojima je napokon pošlo za rukom da dobiju pasoš i nabave devize. Nije se smjelo postupiti tako.
Poraz i neuspjesi u Tokiju kao da su nagovijestili nove neugodnosti u mojoj nogometnoj karijeri. Ono što je slijedilo, toliko je neugodno da bih sve želio zaboraviti. Bilo je to nešto najteže što sam ikada doživio u svom životu.
Možda sam bio isuviše naivan, možda sam imao previše povjerenja u neke ljude… Tek jedno je sigurno: to mi se stostruko vratilo i umalo me nije stajalo karijere i – života.
Sve je počelo prije tri godine na utakmici koja za nas u “Željezničaru” nije bila toliko važna, ali je odlučivala o daljnjoj sudbini jednog velikog kluba što sam ga mnogo cijenio.
Splitski “Hajduk” je tih godina prolazio vrlo slabo u prvenstvenim okršajima. Momčad koja je uvijek vodila glavnu riječ u prvenstvima Jugoslavije bila je u krizi.
Petorostruki šampion, trostruki finalist kupa, u sezoni 1964/65. bio je u vrlo nezavidnom položaju. Mi smo i te godine igrali u izvanrednoj formi i takmičenje završili na petome mjestu.
NAJTEŽI TRENUCI U ŽIVOTU
Nakon utakmice u Splitu, koja je trebalo da odluči o sudbini “bilih”, moj prijatelj Smajlović i ja smo kažnjeni s godinu dana neigranja. Sve to je uzvitlalo duhove, stvorilo mi mnoge neugodnosti. Bili su to najteži trenuci u mom životu.
Sad kad o tome trezvenije razmišljam, mogu i normalnije ocijeniti te događaje u kojima smo Smajlović i ja, stjecajem okolnosti, bili u centru pažnje i zbog kojih smo bili godinu dana udaljeni s igrališta.
I ako ima još zlopamtila, a možda i baš radi njih, želio bih ovdje reći nekoliko riječi o svemu tome.
Ne osjećam se krivcem s moralne strane.
Znam da ono što se zbivalo u Splitu nije bilo fer s naše strane, ali ipak… Nekim ljudima čovjek vjeruje bez razmišljanja…
Želio sam da ne putujem u Split na tu utakmicu.
Uoči tog meča u svlačionici su nam objasnili da se “Hajduk” nalazi u vrlo teškoj situaciji i da bi bilo potrebno da izgubimo.
Nije “Željezničar” prvi uveo takvu praksu, onda su tako radili mnogi klubovi.
Mnogi nisu ni mislili na posljedice, na gledaoce, na posjet, na nogomet. Te i slične afere učinile su da su gledaoci izgubili povjerenje, da su počeli napuštati stadione. Posljedice su bile dalekosežne…
Sada vam mogu reći da Smajlović i ja, koji smo snosili posljedice, nismo primili ni jednog jedinog dinara za taj poraz, iako su u ono vrijeme mnogi mislili drugačije.
Kakav je dogovor klub imao s “Hajdukom”? O tome nemamo pojma i uopće me nije zanimalo. Jednostavno sam slušao neke ljude u koje sam imao povjerenja, i to mi se osvetilo.
Da sam u tim odlučujućim trenucima razmišljao o posljedicama i svemu onome što sam kroz narednu godinu dana proživljavao, vjerujte da nikad ne bih postupio kao što sam tada. Igrali smo slabo, i to namjerno. Priznajem da je bilo tako. Ipak, lažirali nismo, kako se to poslije govorilo.
Bilo kako mu drago, bili smo kažnjeni. Godina dana za jednog nogometaša koji se sav posvetio nogometu i kojemu je nogomet jedini izvor zarade, predstavlja zaista mnogo. Bio sam oženjen…
Preda mnom je bila najteža godina u mom životu. Kroz to vrijeme doživio sam mnoge neugodnosti. Bio sam odvojen od lopte i igrališta, kojima sam bio posvetio sav svoj život, zbog kojih sam zapustio studij.
Otad su se nesreće počele redati jedna za drugom, kao na tekućoj vrpci.
Počeo sam razmišljati o tome ima li to sve smisla, isplati li se toliko žrtvovati nogometu, imaju li smisla svi oni trenuci što sam ih proživljavao za ovih posljednjih pet-šest godina.
Moji drugovi su igrali. Počelo je novo prvenstvo, “Željezničar” je trebao pomoć, a Smajlović i ja nismo mogli igrati. Da nesreća bude veća, klub su počeli napuštati igrači s kojima smo u tri sezone postigli zapažene uspjehe… Za me je predstojala godina neizvjesnosti i odricanja…
Kad sam saznao za jednogodišnju kaznu što mi ju je odmjerio Disciplinski sud, prva mi je pomisao bila da se žalim. Smatrao sam da nisam krivac i da sam prestrogo kažnjen. Onda me je ta misao napustila pa sam o svemu počeo razmišljati trezvenije.
Smajlović, koji je bio u istoj situaciji kao i ja, donio je odluku da pođe na odsluženje vojnog roka.
I meni se činilo da je ta odluka najpametnija, jer obavezu treba kadtad ispuniti.
Kad već moram prisilno pauzirati, zašto ne bih za to vrijeme služio vojni rok, mislio sam.
Kad sam tu namjeru saopćio članovima uprave, uvjeravali su me da sačekam još neko vrijeme, jer bi se lako moglo dogoditi da mi ukinu kaznu…
Povjerovao sam im, ali sam se i taj put prevario.
Kazna mi je ostala, a nisam pošao na odsluženje vojnog roka.
NESREĆA NE DOLAZI SAMA
– Nesreća nikad ne dolazi sama, kaže naš narod. To se ispunilo još jednom i u mom slučaju. Te godine, koja je najcrnija u mom životu, umro mi je otac, a ja sam teško obolio na bubrege…
U to vrijeme se govorilo da je Ivica Osim posve izgubljen za nogomet, da je bolest teška i da za nj više nema povratka u staro društvo. Osim nije htio o tome govoriti. Ipak, prema nekim glasinama, čini se da je nekom prilikom, putujući u Zagreb, u vlaku pio pivo.
Oznojio se i prehladio bubrege.
– Slijedile su mnoge neprospavane noći, posjete liječnicima. Pregledi, dugi i bolni, puni neizvjesnosti. Dotad nikad nisam išao liječnicima, a sad je to postala stalna praksa. Ležao sam tjednima u bolnici, a rezultata i riječi ohrabrenja nije bilo. Naprosto se nije znalo što mi je.
Živio sam pod psihozom da nikad više neću zaigrati nogomet, kojem sam bio posvetio sav svoj život. Tri duga mjeseca proležao sam u bolnici. Na moje traženje su me otpustili, sumnjivo klimajući glavom i sažaljivo me gledajući. Za mnoge sam bio posve izgubljen za nogomet.
Imao sam neizdržljive bolove, ali sam odlučio da se borim.
Znao sam da ne smijem posustati, jer me to može stajati i života.
Možda bi sve to bilo i mnogo podnošljivije da sam imao podršku. U tim trenucima su me mnogi napustili. Publika, koja mi je sve donedavno pljeskala, ljudi koji se me dotad na ulici pozdravljali… Svi su mi okrenuli leđa.
Povukao sam se u sebe.
Teško je opisati sve te trenutke što sam ih proživio kroz tu godinu dana prisilne apstinencije i bolovanja.
Plašio sam se. Liječnika, bijelih ogrtača. Polako sam gubio i živce…
Izbjegavao sam izlaske na ulicu, susrete s ljudima. Doživljavao sam koješta, ljudi su me gledali prijekim okom. Navijači mi nikako nisu mogli oprostiti što sam dopustio da do svega toga dođe. Za njih sam bio izdajica.
Ja se onda nisam tako osjećao.
Osjetljiv sam i to me je boljelo. A onda i ta bolest! Kad se spojilo jedno s drugim, zaista je bilo teško izdržati. Bio bih najsretniji da sam mogao napustiti Sarajevo, maknuti se iz te sredine koja me je polako odbacivala. Žalio sam što nisam pošao u vojsku…
Vrijeme je sporo prolazilo. Nikako da prođe ta nesretna godina! Želio sam na igralištu ponovo dokazati da volim “Željezničar”, svima pokazati da sve ono nije bila moja krivica.
Ipak, plašio sam se povratka. Ako mi ne pođe? Ako ne uspijem? Hoću li opravdati povjerenje, hoće li me navijači primiti? I, možda najvažnije, hoću li uopće biti sposoban da zaigram?
Brojna pitanja, a odgovori… Hoću li nadvladati bolest? Koliko je uzela maha? Da li će liječnici uspjeti? Jesu li u pravu u svojim ocjenama?
Znao sam da sve ovisi o meni. Moram nadvladati bolest svojom voljom. Počeo sam čitati stručne medicinske knjige…
Sa ženom Asimom i sinom Amarom proživljavao sam teške trenutke.
Bližilo se vrijeme isteka kazne. Počeo sam trenirati. Išlo je teško, nisam imao snage, a osjećao sam i nesnosne bolove. Stiskao sam zube i sve podnosio. Znao sam da od toga mnogo ovisi. Uspijem li, uspio sam nadvladati bolest. Ne uspijem li, to može imati kobnih posljedica.
A onda je došao i taj dan.
Kazna mi je istekla i ja sam se osjećao mnogo bolje. Istina, još nisam imao dovoljno kondicije i snage za cijelu utakmicu, ali sam želio igrati. Zbog navijača, zbog svih onih koji su me kroz godinu dana osuđivali. Zaigram li, kako će me primiti?
HOĆEMO ŠVABU
Igralo se na Grbavici pred 20.000 gledalaca.
Protivnik je bio niški “Radnički”. Ekipa je izašla na teren, a ja sam se s nekolicinom igrača uputio na klupu za rezervne igrače…
Bilo je malo izgleda da će me trener uvrstiti u igru. Ako momčadi krene…
Prolazile su minute prvog poluvremena, a već se bližio i kraj prvog dijela igre. Rezultat je bio nepromijenjen. Naši napadači nisu uspijevali nadmudriti izvanrednog Kneževića.
Ono što se poslije odigralo na stadionu, umalo da mi nije natjeralo suze na oči.
Nisam vjerovao svojim ušima: publika je počela skandirati: “Hoćemo Švabu… hoćemo Švabu… ” Odjednom sve se izmijenilo, publika ponovo želi da me vidi na igralištu. Oprostila mi je…
Kao da je jedna duga i teška godina odjednom zaboravljena… Osjećao sam se sretnim. Samo je još trebalo nadvladati bolest…
U jesen 1966. počeo sam igrati, najprije po jedno poluvrijeme, pa poslije i cijelu utakmicu. Išao sam i dalje na liječničke kontrole.
Neko sam vrijeme igrao i protiv liječničkove zabrane, na vlastiti rizik.
Isplatilo se.
Prošla je godina značila konačan povratak i veliku radost. Igrao sam izvrsno, bio sam sa sobom zadovoljan. “Željezničaru” je također pošlo, redali smo pobjedu za pobjedom. Sezona više nego uspješna.
Nakon toga uslijedio je poziv za reprezentaciju Jugoslavije, pa priznanja što su mi ih dodijelile redakcije “Sportskih novosti” i “Eho”.
U tim trenucima radosti često smo se moja žena Asima i ja prisjećali svega onoga što smo proživljavali samo godinu dana prije toga. Zar je moguće da se sve to može dogoditi u tako kratkom razdoblju? Vrijeme razočaranja i žalosti je prošlo i trebalo da je što prije zaboraviti. Neugodni trenuci su za nama.
Navijači su promijenili svoj stav prema meni.
I oni su zaboravili da su me samo godinu dana prije toga optuživali, za nešto za što ja, po svom dubokom uvjerenju, uopće nisam bio kriv. Kad momčadi ide, oni sve opraštaju…
I ova godina uspješno je protekla.
Istina, nešto uspješnije za me nego za moj klub, koji ne postiže uspjehe kako su to navijači očekivali ove prvenstvene sezone. Ipak, ima vremena da i njih obrađujemo. Vratio nam se Bukal, imamo odličnu navalu… Bit će zgoditaka kad se uigramo!
Često mi postavljaju pitanje zbog čega sam tako malo utakmica odigrao u nacionalnom dresu, jedva četrnaest.
Moj odgovor je uvijek isti, mada će ponekog i iznenaditi: moje je mišljenje da ja nisam igrač reprezentacije…
Toga sam svjestan i nisam žalostan kad me selektori izostavljaju iz momčadi. Svjestan sam toga da je uvrštenje u nacionalnu vrstu veliko priznanje za jednog igrača i ja se svakom pozivu obradujem kao svaki početnik.
Kad je već riječ o reprezentaciji, želio bih dodati još nešto.
Mnoge iznenađuju posljednji uspjesi naših izabranika – pogotovu visoka pobjeda nad Fincima. To nikoga ne treba da čudi, igrači su mladi, to je sastav koji ne teži za pojedinačnim uspjesima, već za uspjehom cijele momčadi. Njihov neuspjeh je neuspjeh svih igrača, a ne pojedinaca…
(Plavi vjesnik, januar – februar 1969., prenosimo s bloga Yugopapir)
KOMENTARI