Vojni analitičar Nedžad Ahatović komentirao je najavu lidera SNSD-a i predsjednika RS-a Milorada Dodika da će u sklopu MUP-a RS-a biti formirana posebna jedinica za nadgledanje entitetske granice, te Dodikove prijetnje intervencijama Vojske Srbije kada je, nakon prikaza sposobnosti Vojske Srbije u Batajnici, rekao da je “Vojska Srbije modernizovana i spremna da brani naš narod gdje god on živio”, a kasnije je u Donjoj Gradini kazao da su svi Srbi jedan narod te da će jednog dana svi živjeti u istoj državi.
– Da li ima razloga za zabrinutost demonstracijom sile na vojnom aerodromu Batajnica pokraj Beograda i na tom fonu Dodikovom najavom novih policijskih snaga na međuentietskoj liniji, to treba pitati komandata EUFOR misije u BiH. Jedino EUFOR ima nadležnost da rješava sporna pitanja u vezi sa vojnim dijelom Dejtonskog mirovnog sporazuma, odnosno da reaguje i to silom na svako ometanje misije EUFOR-a ili dovođenje u pitanje državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH sa bilo koje strane.
Naime, Milorad Dodik misli da ima priliku za osamostaljenje entiteta RS zato što međunarodna zajednica na čelu sa SAD-om ide u prilog Srbiji ne bi li odobrovoljila Beograd da se u najmanju ruku distancira od Moskve, a u konačnici pristupi NATO-u i uđe u EU. Ta politika nagrađivanja Srbije umjesto njenog ograničavanja i kažnjavanja za bliskost sa Moskvom neće dati rezultat, jer glavni akter formiranja mišljenja javnog mijenja u Srbiji i ostalim krajevima regiona gdje žive Srbi – Srpska pravoslavna crkva ne želi približavanje zapadu i njegovim dekadentnim vrijednostima – istakao je Ahatović.
Dodao je da, umjesto toga, SPC snažno zagovara politiku revizionizma ratnih zločina počinjenih 90-tih od strane političko mafijaškog kartela i vojno-policijske hunte Slobodana Miloševića.
– Time SPC zauzima politički stav. A sve se prikriva sa vjerskim distanciranjem pravoslavnog svijeta od seta zapadnih vrijednosti koje ističu zločine Slobodana Miloševića, posebno genocid u Srebrenici. Takvo ponašanje SPC-a je komplementarno sa politikom Vladimira Putina (predsjednika Rusije) koji pored političkog, filozofskog i vjerskog distanciranja okrivljuje zapad za izazivanje konflikata po svijetu uzimajući upravo napad NATO-a na SRJ 1999. kao primjer “bezrazložne” burtalnosti i kršenja međunarodnog prava.
To je direktna poruka SPC-u da Rusija stoji iza politike vraćanja Kosova u ustavno pravni poredak Srbije što je njihov neskriveni cilj. Iz tog razloga bilo koja politika u Srbiji koja bi krenula u približavanje zapadu završila bi u svojevrsnom javnom sukobu sa rukovodstvom SPC-a što bi imalo nesagledive političke posljedice po tu opciju koja bi izgubila podršku. Zato nema stvarne opozicije u Srbiji, već postoji samo gora alternativa od Vučićevog režima (Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije) – naglasio je Ahatović.
Kazao je da se upravo naoružavanje Srbije u tom kontekstu razmatra kao Vučićev manevar u unutrašnjo-političkim odnosima prevashodno sa SPC-om, pa tek onda sa vanjskim akterima, jer samo vojno najjači igrači u regionu mogu da budu i relevatni pregovarači u vezi sa politikom provođenja nacionalnih interesa.
– S tim u vezi Vučićev politički rezon je bio da Srbija ulaže milijarde eura u modernizaciju svojih oružanih snaga kako bi između ostalog sa zapadom razgovarala o statusu Kosova iz pozicije pregovarača koji ima mogućnost da proizvede oružani konflikt na Balkanu i dobije ga uz pomoć Rusije. Rat u Ukrajini je ruski fokus djelovanja sa Balkana prebacio u svoje dvorište. Ipak, Putin je ostavio Srbiju u vrhu svojih prioriteta sa kojim on može da prijeti prije svega Briselu koji poslovično ide uvijek linijom manjeg otpora. Zato je američki kontra potez u ovoj soft power igri i usmjeren ka preotimanju Beograda kao glavne Putinove filijale u Evropi kroz nagrađivanje, jer Brisel evidentno ne zna da uradi risk management u svoju korist. Tu Dodik vidi svoju šansu – rekao je Ahatović.
Držeći se principa nagrađivanja Beograda međunarodna zajednica na čelu sa SAD-om u BiH, za sada, pokazuje odlučnost samo na bošnjačkoj političkoj eliti među kojom traži krivce za višedecenijske propuste, korupciju i nepotizam, ističe Ahatović.
– No domaća javnost zna, a i to je javna tajna, da je i u Hrvatskoj, a poglavito u srpskoj političkoj eliti u BiH stanje daleko gore po tom pitanju. Dodik se nada da će međunarodna zajednica zadržati svoj pritisak samo na bošnjačkom političkom establišmentu, a da će on sa svojim komanjonom Draganom Čovićem (predsjednikom HDZ-a) biti pošteđen zarad viših interesa. Kako bi se osigurao, on ipak, za svaki slučaj, povećava ulog i nastavlja secesiju u kojoj se već nalazi neko vrijeme formiranjem posebnih policijskih jedinica za čuvanje međuentitetske linije – naveo je Ahatović.
Dodao je da će vrijeme pokazati da li Dodik ima dobru procijenu ili ne.
– U svakom slučaju činjenica je da je dosadašnje donošenje monoetničkih odluka OHR-a u vezi sa procesom formiranja vlasti u BiH išlo direktno na štetu Bošnjaka. Dodatni otežavajući faktor za Dodika predstavlja i finansijska situaciju u entitetu RS koja se pogoršava iz mjeseca u mjesec, zato je sa njegove tačke gledišta izazivanje konflikta potpuno jasna izlazna strategija u kojoj on traži izlaz za bankrot kako RS-a tako i svoje politike i traži svoj vlastiti politički spas uz potporu Moskve i SPC-a. Da li Vučić može sebi da priuštio da ostane izvan Dodikovih kombinacija teško je reći. U svakom slučaju Srbija ima modernu i dobro opremljenu vojnu silu koju po zvanično usvojenim vojno doktrinarnim dokumentima može “legalno” upotrijebiti i na tlu BiH – zaključio je Ahatović.
KOMENTARI