Razgovarao: Sead NUMANOVIĆ
Navršava se 25 godina od genocida u Prijedoru. Već 30. aprila SDS izvodi puč i nasilno preuzima vlast u gradu, a napadima na bošnjačka sela Hambarine i Kozarac 23. i 24. maja 1992. godine otpočinje kampanja istrebljenja nesrpskog stanovništva s područja prijedorske općine. Epilog je više od tri hiljade ubijenih Bošnjaka i Hrvata prijedorske općine i na desetine hiljada protjeranih. Oko 27.000 ljudi završilo je u logorima Omarska, Trnopolje, Keraterm, Manjača.
“Znak lojalnosti”
Stanovništvo nesrpske nacionalnosti koje je još bilo “na slobodi” posljednjih dana maja 1992. godine dobilo je naredbu od srpske vlasti da “u znak lojalnosti novim vlastima” obilježi svoje kuće bijelim čaršafima, a pri izlasku iz svojih domova stavi bijele trake oko rukava. Poput Jevreja u nacističkoj Njemačkoj.
Već pet godina 31. maj obilježava se kao Dan bijelih traka. Refik Hodžić, Prijedorčanin, novinar, dokumentarista, aktivista, jedan od idejnih tvoraca kampanje “Dan bijelih traka”, bivši portparol Haškog tribunala, trenutno je direktor komunikacija pri Međunarodnom centru za tranzicijsku pravdu u Njujorku.
Spada u krug vodećih svjetskih stručnjaka iz oblasti uloge medija u tranzicijskoj pravdi i o ovoj temi je objavio niz stručnih radova i članaka. Jedan je od suosnivača produkcijske kuće “XY Films” i autor dokumentarnih filmova, uključujući i višestruko nagrađivani “Izjava 710399”, koji se bavi genocidom u Srebrenici. Hodžić je prošle godine primio nagradu za građansku hrabrost Univerziteta Fontbonne u Sent Luisu.
Pet je godina od pokretanja kampanje “Dan bijelih traka”. Odakle ideja, motiv, snaga?
– “Dan bijelih traka“ je bio odgovor na zabranu porodicama žrtava i preživjelim logorašima u Prijedoru da obilježe 20. godišnjicu zločina zato što su koristili riječ genocid da opišu zločine počinjene nad nesrpskim stanovništvom na području općine Prijedor.
Tadašnji gradonačelnik Prijedora i šef DNS-a Marko Pavić naložio je policiji da zabrani javne skupove u organizaciji ovih udruženja. Kasnije su odlukom prijedorske Skupštine zabranili njihovo finansiranje iz gradskog budžeta. Ovo je bila otvorena poruka da se diskriminacija i dehumanizacija porodica žrtava koje su ubijane zarad ovladavanja teritorijem i supremacije jednog naroda nad drugima nastavlja i 20 godina kasnije.
Stoga ideja da se za mobilizaciju javnog mnijenja protiv ovakve politike iskoriste bijele trake, kao simbol kontinuiteta politike koja je dovela do naredbe od 30. maja 1992. godine kada je prijedorski krizni štab naredio “lojalnim građanima” da ih stave na ruke, a bijele čaršafe izvjese na prozore.
Da bismo skrenuli pažnju na situaciju u Prijedoru, odlučili smo upotrijebiti ovaj simbol dehumanizacije nezabilježen od proglasa nacističkih vlasti upućenog poljskim Jevrejima 1939. da stave bijele trake s plavom Davidovom zvijezdom. Ostalo je historija, što bi se reklo, danas je “Dan bijelih traka” najprepoznatljivija kampanja u borbi za prava žrtava ne samo u Bosni i Hercegovini već i u svjetskim okvirima.
Je li kampanja uspjela, odnosno ostvarila ciljeve u borbi za prava žrtava iz Prijedora?
– Uspjeli smo skrenuti pažnju javnosti na diskriminaciju žrtava u Prijedoru, u to nema sumnje. Naša poruka o činjenicama, o zločinima i kontinuiranoj dehumanizaciji nesrpskog stanovništva u Prijedoru obišla je svijet. Danas se Dan bijelih traka obilježava od sjevera Švedske do juga Novog Zelanda i doslovce na stotine hiljada ljudi do sada je učestvovalo u širenju njene poruke. Međutim, borba u Prijedoru još traje. Gradske vlasti još odbijaju izgraditi spomenik za 102 djece ubijene u Prijedoru. Taj spomenik bio bi simboličan znak da je Prijedor uistinu grad koji pripada i njegovim građanima nesrpske nacionalnosti. Odluka o zabrani finansiranja bošnjačkih i hrvatskih udruženja porodica žrtava i logoraša još je na snazi.
Hodžić: Danas je Dan bijelih traka najprepoznatljivija kampanja u borbi za prava žrtava ne samo u Bosni i Hercegovini već i u svjetskim okvirima
A istovremeno se Prijedor predstavlja kao neki uzor međunacionalne harmonije i suživota. Nažalost, u ovakvoj politici Pavićev DNS, SNSD i ostale srpske stranke imale su posljednjih pet godina vjerne partnere u SDA i SDP-u. Njihova podrška Paviću nije izostala ni u jeku protesta koji su gradonačelniku Prijedora stizali sa svih strana svijeta, nakon što je Dan bijelih traka nazvao “gej paradom”. Ta SDA – SDP podrška je odigrala odlučujuću ulogu u otupljivanju pritiska da Pavić promijeni politiku i odobri gradnju spomenika, da se krene u pravom smjeru. Da nije bilo saučesništva SDA i SDP-a, mi bismo do sada imali spomenik ubijenoj djeci u Prijedoru.
“Rat sjećanjem”
Koliko ovakve kampanje doprinose izgradnji kulture sjećanja o počinjenim zločinima?
– Dan bijelih traka je aktivizam koji danas, u doba interneta, pomaže da se ljudi mobiliziraju i informiraju o činjenicama o zločinima i uključe u borbu za prava žrtava, za njihovu jednakost i dostojanstvo. Takav aktivizam može doprinijeti izgradnji kulture sjećanja, ali ni na koji način ne može zamijeniti ulogu institucija koje su ključne u oblikovanju načina i svrhe javnog sjećanja na zločine i njihove posljedice. Nažalost, kod nas najvažnije institucije u ovoj oblasti – obrazovni sistem, mediji i vjerske institucije – uglavnom prate politiku i jedan od pokreta djeluju destruktivno i ustvari su uključene u svojevrstan nastavak rata u kojem su sjećanje i trauma žrtava glavno oružje.
Pod izlikom sjećanja na žrtve, drugi narod(i) se nastoji dodatno dehumanizirati i prikazati monstruoznim, neprijateljskim, krivica za zločine kolektivizirati i zadržati nivo nepovjerenja potreban za održavanje atmosfere krize i mogućnosti obnove rata. Najveća prijetnja takvim politikama je mogućnost, makar i minimalna, zajedničkog pogleda na rat i počinjene zločine. U ovom “ratu sjećanjem” ne preza se ni od otvorenog negiranja zločina, uključujući i genocid, o kojima postoje činjenice utvrđene van svake razumne sumnje.
Pogledajte Dodika i njegovu političku platformu koja je sazdana od negiranja zločina nad Bošnjacima i njegovanja kulta srpske žrtve. U toj politici, Bošnjaci su samo i isključivo prijetnja, vjekovni neprijatelji. To je potpuno preslikan koncept Karadžićeve politike razdvajanja naroda. I zabrana da se izgradi spomenik djeci ubijenoj u Prijedoru zasnovana je na tom konceptu, prema kojem Bošnjaci i Hrvati u RS imaju prava da plaćaju porez i pune budžet doznakama iz dijaspore i to je to. Ostala prava, uključujući i pravo na sjećanje, rezervirana su za Srbe.
Pogubne posljedice
Kakve su posljedice ovakvog pristupa suočavanju s prošlošću po Bošnjake i BiH?
– Pogubne. Ko god misli da se u Bosni i Hercegovini ili bilo kojem društvu koje se nosi s posljedicama masovnih, sistematskih zločina, stabilnost može osigurati bez konstruktivnog pristupa prošlosti, isključivo ekonomijom ili razvojnim projektima, grdno se vara.
Međutim, način na koji se kod nas politika bavi prošlošću ima još pogubnije posljedice po društvo nego da se ne radi ništa. One uključuju prepuštanje glavne uloge u oblikovanju javnog diskursa poricateljima genocida poput Dodika, kojem je u interesu da konstantno produbljuje jaz između Srba i Bošnjaka. Osim toga, kao i svaki kult žrtve, i ovaj se oslanja na hranjenje trauma i cementiranje mentaliteta žrtve u sopstvenim narodima, što rezultira potpunom eliminacijom bilo kakve zajedničke vizije o budućnosti zemlje i države.
Odsustvo takve vizije, a uz vrlo raširenu korupciju i ekonomske probleme, stvara osjećaj besperspektivnosti, beznadežnosti kod mladih ljudi i mnogi od njih zbog toga bježe glavom bez obzira. Ponekad mi se čini da se ovakvim pristupom radi direktno u korist Karadžićevih snova o uništenju Bosne i Hercegovine. Paradoksalno je, međutim, da je posvećenost političara ovom kultu žrtve obilježena najdubljim licemjerjem.
Najilustrativniji primjer toga kod Bošnjaka je vjerovatno situacija u Prijedoru, gdje, kako rekoh, SDA i SDP godinama saučestvuju u diskriminaciji prijedorskih žrtava, ali će zato njihovi lideri i podmladak 31. maja staviti bijelu traku i glumiti saosjećajnost.
Na sve to imamo i neuspješni pokušaj revizije presude pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu. Šta su, prema Vama, posljedice tako loše provedenog postupka?
– Poniženje kojem smo bili izloženi ovim cirkusom od zahtjeva za reviziju presude MSP-a u predmetu protiv Srbije je odlična ilustracija kvazipatriotskog pristupa pitanjima pravde i istine o zločinima i njihovim posljedicama koji preovladava u bošnjačkom establišmentu. S jedne strane podnosioci zahtjeva, s Bakirom Izetbegovićem na čelu, busali su se u prsa kako se oni time bore za pravdu i dostojanstvo Bošnjaka, a s druge je svako ko zna čitati, dakle ne mora biti nikakav stručnjak međunarodnog prava, mogao jasno vidjeti kakva je to katastrofalna improvizacija bez ikakve šanse za uspjeh.
Sve što sam imao reći po tom pitanju naveo sam u pismu Dejvidu Šeferu (David Scheffer), nesuđenom vođi našeg advokatskog tima, u obliku devet pitanja na koja sam zahtijevao da mi odgovori kao neko kome su ljudi pod komandom oficira na platnom spisku iz Srbije ubili članove porodice i prijatelje iz djetinjstva, i kao porezni obveznik i državljanin Bosne i Hercegovine, za koga je Šefer trebao da radi. Nije se udostojio, još čekam odgovore.
Proces revizije potpuno ogoljuje način na koji bošnjačka vrhuška, prvenstveno SDA, zloupotrebljava priču o žrtvama i pravdi. Kroz nju se nesvjesno detaljno objašnjava “modus operandi” ove stranke, sve što se u posljednjih skoro 30 godina radilo u BiH, pa i zašto smo ovdje gdje jesmo.
– Nažalost, ovaj “modus operandi” nije svojstven samo SDA, jer, naprimjer, niko se od ljudi koji su prisustvovali tom famoznom skupu u Vijećnici nije pobunio protiv ove lakrdije na licu mjesta, mnogi su progovorili tek kasnije, kada je čitava stvar propala. Ipak, meni je kampanje najneprihvatljivije odsustvo spremnosti ljudi koji su bili uključeni u taj poduhvat, s Bakirom Izetbegovićem na čelu, da prihvate odgovornost za posljedice. Oni vrlo dobro znaju, mogli su svjedočiti poniženju i retraumatizaciji koje su žrtve doživjele po primitku vijesti o odbijanju MSP-a da razmatra taj „zahtjev“. I ništa.
Svi smo gledali krizu koja urušava ionako krhke institucije države Bosne i Hercegovine (koja se danas opisuje kao „neki su se malo naljutili“). I ništa. Svi smo gledali jačanje politike poricanja zločina Milorada Dodika i njegovih saveznika u RS i Srbiji koji se nisu ni u snu mogli nadati takvom poklonu u svojim naporima da minimiziraju odgovornost srpskih snaga za počinjene zločine. I ništa. Svi smo svjedočili gubitku podrške u međunarodnoj zajednici za bilo kakav pritisak na Srbiju da prihvati odgovornost za zločine u Bosni i Hercegovini. I ništa. Nema ni objašnjenja jesu li razmišljali o mogućnosti ovakvih posljedica prije nego što su ušli u „kocku“, kako je to pojasnio Šefer u jednom intervjuu.
Jesu li bili svjesni s čim se kockaju? Šta će građani Bosne i Hercegovine izgubiti ako kocka ne padne onako kako su zamislili?
Umjesto objašnjenja, mi smo vidjeli aroganciju, poruke da bi se sve opet isto uradilo, isplaćivanje basnoslovnih honorara agentima itd. Ništa kao ovaj propali pokušaj revizije nije ogoljelo truhlost i ispraznost njihovog dosadašnjeg pristupa posljedicama zločina po Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake. Ako želimo dobro ovoj državi, tako više ne može.
Vrijeme je za potpuni zaokret. Prije svega za suočavanje Bošnjaka s pogubnošću daljnjeg perpetuiranja kulta žrtve, za otvoren, iskren unutarbošnjački dijalog o krajnjim ciljevima procesa suočavanja s prošlošću, o viziji za budućnost. Bez toga ne može doći do otključavanja međunacionalnog dijaloga i minimuma konsenzusa o prošlosti u zemlji, do priznavanja i poštivanja svih žrtava i minimuma pravde. Za to se mi borimo u Prijedoru. To je poruka Dana bijelih traka i mladih ljudi koji će predvoditi povorku u Prijedoru 31. maja.
Samodesktruktivno djelovanje bošnjačkog establišmenta
– Kult bošnjačke žrtve je pandan Dodikovoj politici. Ovo je slojevit problem s kojim se institucije i politički subjekti koji pretendiraju da predstavljaju Bošnjake moraju pozabaviti kao pitanjem od odlučujuće važnosti.
Naime, Bošnjaci kao narod, kojima državni okvir Bosne i Hercegovine predstavlja ne samo temelj nacionalnog i kulturnog prosperiteta nego i osnovne sigurnosti, imaju svaki interes da rade na iznalaženju svakog mogućeg načina za jačanje države i njenu integraciju. Da bi mogli sanjati o bilo kakvom procesu integracije i okončanju paralize koja traje već više od deset godina, mora se doći do barem minimuma konsenzusa i usvajanja istine o ratu i zločinima. To je osnovni preduvjet za stabilnost, za oduzimanje straha i odbranu od poricatelja genocida poput Dodika.
Stoga je u interesu Bošnjaka da se radi na takvom konsenzusu. Da se razgovara i radi na uspostavljanju javnog dijaloga o činjenicama, da se s pijetetom odnosi prema tuđim žrtvama koliko i prema svojim. Da se potiče zajedništvo u tom pijetetu, na način na koji je to nedavno učinilo Međureligijsko vijeće. Međutim, bošnjačka politika oličena u njenoj najsnažnijoj stranci SDA, ali i uz zdušno i oportunističko učešće drugih stranaka i institucija, po ovom pitanju se u potpunosti vodila onom Cerićevom “kome ćemo se mi, ba, prilagođavati”.
Tako smo u ovih 25 godina imali jednu beskonačnu procesiju skoro pa ritualnog oplakivanja bošnjačkih žrtava, čija je svrha bila da, s jedne strane, homogenizira Bošnjake, kategorizira Srbe isključivo kao neprijatelje i omogući nastavak rata drugim sredstvima, o kojem sam već govorio, a s druge strane da međunarodnoj zajednici ispostavi račun za zločine nad Bošnjacima, na osnovu kojeg se od njenih predstavnika tražilo da umjesto nas provede integraciju zemlje.
Rezultati ovakvog pristupa su pogubni, ponajprije po same žrtve. One, osim nekolicine privilegiranih, potpuno su marginalizirane, a njihove traume podjarivane i eksploatirane, umjesto da im se pomogne da te traume zaliječe i prevaziđu. Konstruktivna izgradnja kulture sjećanja uveliko je zamijenjena kvazipatriotizmom i desničarenjem poput aktivnosti “AntiDejton “grupe”.
Umjesto da se radi strateški, da radimo na uspostavljanju najvećeg evropskog instituta za istraživanje genocida u Srebrenici, mi imamo šefa države koji izjednačava Srebrenicu i Blajburg. Umjesto da potičemo zajedničke naučne programe o genocidu na relaciji Sarajevo-Banja Luka- Beograd koji će svake godine polučiti nekoliko doktorskih disertacija i kvalitetnih istraživanja na temu genocida u Bosni i Hercegovini i predstavljati najjaču prepreku poricateljima genocida, nama takozvani “Intitut za istraživanje genocida” iz Kanade popunjava javni prostor nepismenim saopštenjima za javnost.
Umjesto da je znanje o genocidu u Srebrenici i suđenjima za ratne zločine, akumulirano godinama, iskorišteno za profiliranje Bosne i Hercegovine kao međunarodnog lidera u polju tranzicione pravde, kod nas se bave pravljenjem nekakvog internet-portala i bizarnim performansima.
A ovo je tek kap u moru primjera samodesktruktivnog djelovanja bošnjačkog establišmenta na polju kulture sjećanja – otvoreno govori Hodžić.
KOMENTARI