instant fap
NaslovnicaVijestiRegion

Kako je lijep život bez predrasuda

Kako je lijep život bez predrasuda

Na kraju večeri je gazda kafića pustio jednu jedinu pjesmu koju znam na albanskom jeziku – Kosovska.

Piše: Nataša Gaon Grujić

Da li se sjećate TV rekleme za, tada jugoslovensku, kiselu vodu Radenska 3 srca?  Danas je možete, za one koji je nikada nisu vidjeli, ili su je zaboravili, pronaći na  na YouTubeu, pod nazivom „Radenska nas spaja“. Ukratko,  u samo 45 sekundi, koliko traje reklama,  Radenska je obišla sve republike i pokrajine bivše Jugoslavije i svaku prikazala  sa svojim osobenostima.

Pa da krenemo – Slovenija – Slovenci planinare, oko njih priroda. Hrvatska – na skalinama/stepenicama pjeva klapa. Bosna i Hercegovina – lijepa djevojka u nošnji donosi Radensku muškarcima koji  sjede u bašti.  Vojvodina – Lala na biciklu. Srbija – svadba, pun stol sa pečenom svinjetinom i Radenskom,  a mladence prati muzika. Kosovo – slastičarna,  jedan Albanac puni kornet kuglom od sladoleda, a drugi donosi krempitu. Crna Gora – Crnogorci stoje, bez puno pomijeranja, i ponosno pjevaju. Makedonija – Makedonke pjevaju  u šumi suhog duhana.

Divni prijatelji

Ipak, vratiću se, samo, na Kosovo i dva Albanca, jedan sa kuglom sladoleda, a drugi sa krempitom. Ovo je dugo bila opšteprihvaćena percepcija Albanaca sa Kosova. Pored slastičarne, Albance sa Kosova smo uvijek gledali i kao pekare. Čitajući članak Fahrija Musliua – Kosovari nisu prirodna katastrofa, u kojem navodi kako mladi sa Kosova mogu bez vize  putovati u Albaniju, Srbiju, Makedoniju i Crnu Goru, sjetila sam se da su dugo Bosanci i Hercegovci, pod uslovom da su imali  bosanskohercegovački  pasoš, bili u sličnoj situaciji.

Sjećam se ispunjavanja aplikacija u kojim ste morali navesti, u najmanju ruku, djevojačko prezime tetke od prababe, donositi platne liste i razna uvjerenja. Osjećala sam se poniženom. Sjetila sam  se  jednog događaja ispred italijanske ambasade, čini mi se,  2004. godine. Ja sam, kao i svi ostali, koji su tog jutra došli da predaju zahtjev za izadavnje vize, popunjavala formulare na haubi parkiranog automobila. Nije nam bio dozvoljen ulazak u Ambasadu. Oko mene se vrtjela  mala Romkinja i konačno me pitala:“ Seko, daj marku da ti gatam?!“. Podigoh glavu i vidjeh  nevjerovatno lijepu djevojčicu. Izvadih ja marku i spustih  u njen  dlan. Ona poviri u moje papire na haubi i poče: „ Ti se zoveš Nataša, spremaš se na nekakav put..“. Ja sam, samo,  kroz smijeh rekla: „ Ma hajde, nije moguće?“

Tako se danas osjećaju Albanci na Kosovu.

Moj brat je živio na Kosovu, u Prištini, deset godina. Kada je odlazio mama i ja smo plakale. Poslije smo napravile kafu, a ja sam je pitala: „Mama, da li ti plačeš jer se bojiš kako će ga prihvatiti? Da li će imati problema zbog imena?“ Moj brat se zove Nikola. Mama mi je odgovorila: „Ne plačem zbog toga, znam ja kako sam ga odgojila, plačem jer mi je dijete, opet, otišlo.“

I znala je mama kako su nas odgojili, odgojili su nas da živimo bez predrasuda, da širokih pogleda hodamo kroz život. U deset godina svog života na Kosovu, stekao je prijatelje i to divne prijatelje, nisu ga zvali Nikola, već Nikolja. Neke od njih sam upoznala u Prištini, a većinu u Sarajevu, kada su došli na regionalni OSCE sastanak. U Prištini sam bila u odličnim restoranima. U Prištinu u tržnim centrima sve, naročito mlade,  prodavačice govore tečno engleski jezik. Moj engleski je sa teškim bosanskohercegovačkim jezičkim naglaskom, njihov je lijep i bez tragova maternjeg jezika u izgovoru. Upoznala sam obrazovane ljude, grafičke dizajnere, ekonomiste, slikare, arhitekte.

Ples i smijeh

U Sarajevu smo jednu noć, tipično za ljude sa ovog podnevlja, proveli osam sati, jedan cijeli radni dan, u kafani. Pjevali,  jeli, pleasali, smijali se. Na kraju večeri je gazda kafića pustio jednu jedinu pjesmu koju znam na albanskom jeziku „ Kosovska“  od Bijelog dugmeta. Ovo znam zvuči ozbiljno, jer znam samo refren.

Kada smo se Ognjen, moj muž, i ja, ujutro probudili mamurni i zgužvani, Ogi je rekao:“ Baš nam je bilo lijepo. Kakvi divni ljudi, e moja Naco što bi život bilo ljepši bez predrasuda?“

I bio bi mnogo ljepši. Danas imamo prijatelje u Prištini. Kako god,  njima treba viza za BiH, nama za Kosovo, tu smo jednaki, ali jednaki smo i po širini sa kojim hodamo kroz život bez predrasuda i mnogo nam je lijepo.

Izvor: Al Jazeera

 

KOMENTARI