Najlakše je optužiti drugoga za vlastitu nemoć.
Baš tome svjedočili smo početkom godine u slučaju napada na Charlie Hebdo: najčešća izlika za verziju događaja u Parizu ”u kojoj nije dobro ubijati ljude, ali su se smijali s vjerom i Poslanikom”, jeste da su svi životi jednako vrijedni. Slično je i ovih dana: nakon groznih, užasnih napada u francuskoj prijestolnici..
Najčešća pitanja koja nam se postavljaju jesu zašto novinari ne pišu u Gazi ili o tome kako je u Nigeriji za samo dva dana ubijeno više od 2.000 ljudi. Ili o nedavnom napadu u Turskoj..
Naš je svijet kao i obično dvoličan. Takve tvrdnje, osim što nisu tačne, još su i blesave. Kako bismo znali za pokolje na Bliskom Istoku i u Africi da novinari ne izvještaju o njima.
Naša prava istina o nama su prijeteći komentari u kojima se prizivaju religijske vrijednosti
Kad je o nama riječ poslovično smo dvolični. Lako se ”solidarisati” s Gazom na društvenim mrežama ili tagovati #freegaza. Ali kad se neka takva manifestacija održava u Sarajevu obično bude dvadesetak istih “osumnjičenih” i to su obično novinari.
I pored diskutabilnog kvaliteta rada određenih kolega, ipak se može reći da imamo bolje novinare nego društvo. Naša prava istina o nama su prijeteći komentari u kojima se prizivaju religijske vrijednosti, a istovremeno zove na puštanje krvi.
Prisjetimo se kako su protesti podrške narodu Gaze u Sarajevu izgledali sredinom prošle godine. Gužve nije bilo. Bilo je naših reportera.
Radiosarajevo.
KOMENTARI