Boljelo me je tvoje ime uklesano na hladnoj ploči nevino bijele boje. Podsjećalo da te nema, zašto te nema i zbog koga te nema. A meni je toliko trebalo tvoje ime, tvoj lik, da budu živi.
Otkad znam za sebe, ti si bio tu. Moja snaga, moja podrška, moja sigurnost. Najodaniji čuvar mojih tajni i onaj u čijem zagrljaju svaki bol prestane. Koliko boli svaki udisaj otkad tebe nemam. Čini mi se da me nakon tebe niko drugi ne razumije, ne čuva, ne voli isto. Valjda svaki dan imanja tebe mora da me odboli koliko te nemam. Tako je, moj Hasibe, kad se ti zavoliš.
A ko da te ne voli? Evo, već decenijama te nema, a svakog dana nekom drugom nedostaješ. Kad god, gdje god i pred kim god da te spomenem, pričaju o tebi s ponosom što su te znali. I često ne znam da li mi je draže slušati o tvom liku, tvojoj gordosti i odvažnosti, ili o tvom biću, srcu koje je bilo među najhrabrijima koja su ikad kucala na obalama devet rijeka sanskih. O tvojima djelima i danas slušam. Pamti te svako ko te upoznao, a moj Hasibe, pamte te i oni koji te nikada vidjeli nisu.
Na tvoju ulicu čekalo se dugo. Trideset i jedna godina, moj Hasibe. Skoro pa jednako dugo koliko si živio. Hoću da vjerujem da se čekalo dok svaki građanin ovog grada ne čuje za tebe i ne zapamti priču o tebi, da je prenosi dalje, dokle god postoji sanska čaršija, ova Sana, sanska sva.
Kapija grada: Ulica Hasiba Kambera. Jer ne može drugačije. Jer ne smije drugačije.
Čuvao si u miru, odbranio si u ratu, svjedočit će tvoje ime na kapiji grada i jednom kada ne bude živ niko ko te je poznavao. Prenijeli smo priču, dobri moj. Za sve buduće generacije – bio jednom jedan Hasib Kamber. Živio je za svoj grad.
Ubijen je jer je živio za svoj grad.
Ali nije umro Hasib Kamber, i dalje čuva kapiju svog grada, evo baš ovdje, ovdje je njegova ulica. Ulica kojom koračaš slobodan, to je Ulica Hasiba Kambera.
KOMENTARI