Ako volite pečeni krompir, obožavaćete kljukušu. Gotova za manje od sat vremena, prelivena pavlakom i sitno nasjeckanim bijelim lukom, ovo je uljevak koji nećete zaboraviti!
Volite li pečeni krompir? Pogotovo one djeliće koji preostanu u tepsiji nakon što se veći komadi raspodjele? Podsjećaju me na (ako ste kad imali priliku posjetiti McDonalds i probati njihov meni za doručak, znaćete o čemu pričam) hash browns, to jest narendani krompir zapečen u tavi.
Kljukuša, to jelo kojeg se danas dotičemo, je nešto slično hash brownsima, samo možda čak i bolje. Pravi se tako što se izrendani krompir pomiješa sa brašnom i crvenim lukom, a zatim zapeče. Kasnije se kljuka prelije puterom, a onda sa pavlakom i nasjeckanim bijelim lukom. (Ovo ponavljam stalno, ali to je zato što je dobra formula za ručak, ako dodate supicu i salatu, ne treba vam ništa više
Kao i većina dijaspore, te velike grupe nas koji smo otišli u nekom periodu zbog rata, a ponijeli čitav Balkan sa (u) nama, dok sam živjela u Vašingtonu dolazila sam u Sarajevo jednom godišnje, da posjetim familiju i prijatelje. Koristila sam te prilike da se povežem, i otmem sebi što više događaja i uspomena u najkraćem mogućem vremenskom periodu.Ova sjećanja bi me kasnije smirivala i hranila nostalgiju (taj gorko slatki set pretjerivanja koji prati svakog od nas kao disocijativni poremećaj identiteta), tokom tih težih vremena negdje u toj novoj čudnoj novoj zemlji, kada bih se upitala “Šta ja radim ovdje?” znajući dobro da je ta čudna nova zemlja baš pravo mjesto za mene u tom momentu.
Ali ovaj put je drugačije. Ovaj put sam došla u svoju čudnu staru zemlju da zacijelim.Zima je bolno prodrijela u čitavu moju cjelinu. Uradila ono što većina nas uradi kad život uneredi stvari do te mjere da jedino što drugi ljudi mogu da ponude su jeftine fraze tipasve se desi sa razlogom… možda se ovo desilo jer te čeka nešto lijepo. Spakovala sam se i odletjela kući, u Sarajevo.
A Sarajevo me nije razočaralo. Proljeće, ako izostavimo nekoliko kišnih dana, je bilo očaravajuće. Ljudi odlični… Smiješni, i spremni da pruže dobrodošlicu, uvijek sa pravom dozom humora crnog kao noć. Bilo je tu priča sličnih mojoj, i pekare koje rade 24 sata.Bilo je šetnji po Vilsu na mjesečini, odlične muzike, i predstava koje bi postidjele i Broadway produkcije. (Sve je bilo super osim internet konekcije. Telemach, tebi ovo govorim!) Ali postoji i izraženo strujanje apatije izazvano sa utapanjem u ekonomsko tržište koje je pošaralo ovaj dio svijeta vrlo grubim tonovima.
Međutim, tu je i hrana. Ali umjesto ćevapa, pljeskavica i pita, meni se jedu jednostavnija jela. Kao kljukuša, koju zovemo kljuka, od milja. Izrendamo malo krompirića, dodamo crveni luk ili dva, malo brašna i toplije vode, i to je sve što je potrebno. Nadam se da će vam kljuka biti hrana za utjehu, kao što je meni.
Biću ovdje neko vrijeme i postavljaću dosta regionalnih recepata u skorašnjem periodu.
izvor balkanlunchbox
KOMENTARI