Bosansko narodno pozorište, hladna januarska noć 2017. godine. Večeras, upravo sada.
Zemlja koja, skoro tri desetljeća kasnije, još uvijek broji kosti i skuplja svoje pobijene sinove i kćeri po jezerima, provalijama, jamama, sekundarnim i tercijarnim grobnicama. Zemlja čiji građani, skoro tri desetljeća kasnije, još ne spavaju mirno jer im oko glava i dalje zvecka tuđe oružje. Zemlja od koje, skoro tri desetljeća kasnije, bježe svi koji mogu pobjeći, a ne dolazi joj niko ko ne mora doći. To si ti, Bosno i Hercegovino, to si ti, moja domovino.
Večeras se u glavnom gradu Bosne i Hercegovine održava večer sjećanja, večer opomene i večer krika koje uplakano Sarajevo šalje svijetu u ime cijele Bosne, a i Hercegovine s njom. Tema koja je okupila sve one koji ovo geografsko područje domovinom zovu je – genocid. Da li je, uopće, potrebno dodati vrijeme kada je taj genocid počinjen, ili narod nad kojim je počinjen? Nije. Znamo da znate te podatke, urezani su nam kao trajni žig u memoriju, naša djeca se rađaju s tim saznanjem - da su njihovi preci ubijani, klani i silovani, jer je neko odlučio da nisu vrijedni života, jer je neko odlučio da je on vrijedan da im taj život oduzme.
Član tročlanog Predsjedništva, Bakir Izetbegović, podsjetio je da “Ljudi nisu brojevi”, a veliki broj značajnih Bosanaca i Hercegovaca iz oblasti nauke, kulture i javnog života svojim prirustvom podržao je sjećanje na nepravedno pobijene sugrađane i sugrađanke, one s imenom i prezimenom, i one koji su bili suviše mladi da im roditelji stignu i ime dati.
Dok odbrojavamo godine protekle nakon rata, dok nas neprestano podsjećaju da vrijedimo manje i patnju zaslužujemo više, ne možemo a da se ne zapitamo – kada će Bosanac i Hercegovac u svojoj domovini, onoj koju su mu preci ostavili i onoj koju će mu djeca naslijediti, jedinoj koju ima, Bosni i Hercegovini, postati ljudsko biće i dobiti pravo na miran san?
KOMENTARI